Potrebno je pronaći motiv koji je na neki način povezan s temom. Podsjetnik: postoje vizualni i nevizualni motivi, te likovni jezik kako motiv. Sami određujete likovno područje i likovnu tehniku. Potrebno je odrediti način rada, oblike rada, nastavne metode i nastavna pomagala.

Najčešće greške:
1. prepisivanje i kopiranje (nastavna jedinica jednaka nečijoj drugoj);
2. neobjašnjavanje likovnih pojmova (zbog njih i postoji nastava LK; motiv je samo izlika da se bavimo likovnim jezikom);
3. očekivanje da će učenici pojmove objasniti učitelju (recimo, kad se napiše "Pitam učenika što je to simetrija? Ili "Ponavljam s učenicima što je simetrija"). Ništa ih nemojte pitati, niti ponavljati - trebate dokazati da imate vještinu poučavanja djece;
4. nenavođenje likovnog problema u najavi zadatka (recimo: "Danas slikamo leptira temperama." Nedostaje najvažniji dio - KAKO ga slikamo?)
5. neopisivanje (neanaliziranje) motiva: uobičajeno je razmišljati u riječima, ali u nastavi likovne kulture moramo razmišljati u likovnom jeziku (u bojama, oblicima, odnosima veličina, kompozicijama, površinama, okolici itd.). Da bi ovo bilo lakše, na kad god se radi o vizualnom motivu, na kraju pripreme staviti nekoliko fotografija motiva, a u pripremi detaljno opisati po čemu se motiv razlikuje na tim fotografijama. Primjerice, nije dozvoljeno napisati: "Pokazujem učenicima fotografiju cvijeta i tražim da opišu kako cvijet izgleda." Umjesto toga, potrebno je pronaći barem tri fotografije nekih cvjetova, a u pripremi napisati koji su to točno cvjetovi, kako izgledaju, po čemu se razlikuju, što se nalazi na fotografijama oko tih cvjetova, kakav je kadar, rasvjeta, plan, rakurs (nije nužno koristiti te izraze, već opisati što se vidi), itd.
6. korelacije: koreliraju se samo zajednički pojmovi likovne kulture i nekog drugog predmeta. Te pojmove treba i napisati i objasniti. Što se tiče međupredmetnih tema, tu se može biti fleksibilan i ne objašnjavati kako su postignute.
7. izmišljanje ishoda: ishodi su propisani od Ministarstva i ne mogu se sami izmišljati. To jednako vrijedi za ishode Likovne kulture, kao i za ishode međupredmetnih tema i drugih predmeta.

      Upute za ispravno ispunjavanje rubrika desnog stupca:
Vrednovanje kao učenje i vrednovanje za učenje: učenici prepoznaju i opisuju različite mogućnosti likovnog izražavanja likovnim pojmovima iz te konkretne nastavne jedinice;

Praćenje: Za vrijeme rada, učenici povremeno odgovaraju na pitanja učitelja kojima ih potiče na refleksije tijekom istraživačkog i stvaralačkog procesa te na raspravu o rezultatu rada. Učitelj prati aktivno sudjelovanje, samostalnost,  samoinicijativnost, komunikacija i suradnja, toleranciju i  doprinos tijekom rada.

Vrednovanje naučenog: Učenici provode samovrednovanje, vršnjačko vrednovanje, vrednovanje likovnih uradaka na razini likovnog problema, upotrebe likovnog materijala, prikaza motiva, originalnosti i uloženog truda usmeno i pismeno na evaluacijskom listiću (izlaznoj kartici ili slično)

Refleksija: Procjenjuje se stupanj zadovoljstva u provedenim aktivnostima, potiče se i samokritičnost u svrhu procjene što se moglo bolje načiniti.

 Prezentacija: Učenički uradci se mogu izložiti u učionici i u zajedničkim prostorima škole (hodnici, predvorje, itd).