PRVA STRANICA
NASTAVNE JEDINICE
CRTAČKE JEDINICE
SLIKARSKE JEDINICE
GRAFIČKE JEDINICE
KIPARSKE JEDINICE
DIZAJN
LITERATURA
DIDAKTIČKI MATERIJAL
LIKOVNI ELEMENTI
KOMPOZICIJSKA NAČELA
LIKOVNE TEHNIKE
PJESME
PRIČE
FORUM
METODIKA
TEKSTOVI
PISMO
E - GALERIJE

  Vizualizirati znači učiniti nešto vidljivim. Možemo li nešto nevidljivo učiniti vidljivim? Kako vizualizirati melodiju? Kako učiniti vidljivim zvuk? Može li se gledati ritam? I treba li uopće prelaziti iz jednog medija u drugi, nije li to možda neprirodno za originalni izraz, ne zbunjujemo li možda slušatelja tražeći od njega da to što čuje nekako i vidi?
  Odmah ćemo reći zaključak; ne, prolaženje percepcije kroz različite medije ne zbunjuje receptora, već mu naprotiv olakšava slušanje i gledanje, odnosno shvaćanje. Naime, radi jasnoće, odmah moramo odbaciti staru predodžbu kako vidimo ono što nam je pred očima i čujemo ono što nam ulazi kroz uho: čovjek naime čuje i vidi ono što zna. Odnosno, što ne zna to ne čuje i ne vidi. Ako je ovu tvrdnju uopće potrebno dokazivati, podsjećam na greške pri pisanju koje će autor sam teško uočiti i nakon opetovanog čitanja, jer njegov um već zna kako treba izgledati cjelina teksta, i detalje koji se u tu predodžbu ne uklapanju lako previđa.
  Dakle, kako da slušatelj ili gledatelj sazna ono što konzumira? Kič za ovu potrebu ima lako rješenje; on nudi samo ono što je već dobro poznato, stereotip. Ali što ako je pred nama nešto originalno, umjetničko djelo, ili ako naprosto želimo osvijestiti ono što primamo? Tada je najbolje poslužiti se korelacijom.

  Korelacija podrazumijeva postavljanje elemenata u nove ali srodne relacije, odnose. To znači da je potrebno uključiti intelektualnu aktivnost kojom ćemo prepoznati međusobne veze koje drže djelo na okupu i stukturalno te veze prenijeti u drugi medij. Tada ćemo moći sebi i drugima omogućiti shvaćanje i spoznavanje o prirodi onoga što je pred nama; djelo počinjemo upoznavati, vidjeti, čuti i napokon ga smijemo i valorizirati. Govorimo o analizi forme (analiza je suprotnost sintezi, označava rastavljanje na sastavne dijelove), ali govorimo i o rekonsrtukciji u drugom mediju, da bi se na kraju spoznajnog procesa ponovno vratili na podražaj od kojeg smo i krenuli, osvješteni o njegovim unutarnjim odnosima. Pod pretpostavkom razumijevanja analitičkih i korelativnih principa od strane nastavnika, pogledajmo upotrebu ovih principa u metodici nastave u školi.

  Za poticaj ćemo uzeti dječju ritmiziranu pjesmicu "Iš, iš, iš" s kojem se djeca upoznaju u ranoj životnoj dobi:

IŠ IŠ IŠ
TI SI MALI MIŠ
A JA MALA MICA-MACA
BJEŽ U RUPU MIŠ

H. Miró: "Slavujeva pjesma u ponoć i jutarnja kiša",1940.

  Naglasak nije na značenju riječi već na ritmu; pogledom na notno crtovlje vidimo kako je ritam izgrađen od dva elementa- četvrtinki i osminki, i njihovom izmjenom. U stvari, radi jasnoće bolje je zamisliti - i prikazati - samo jednu notnu liniju (umjesto svih pet) i tako odbaciti melodiju; note se mogu likovno više diferencirati oblikom i bojom - primjerice četvrtinke ćemo nanizati na crtu kao crvene rombove, a osminke kao zelene kvadrate.
  Pri izgovaranju brojalice "Iš, iš, iš" djecu se može potaknuti da udaraju ritam koristeći obje ruke. Više je mogućnosti; četvrtinke (crvene rombove) mogu udarati lijevom rukom a osminke (zelene kvadrate) desnom; ili četvrtinke s obje ruke a osminke naizmjenično lijevom pa desnom; ili četvrtinke nogama a osminke rukama, i tako dalje. Možemo verbalno primijetiti kako rombovi i kvadrati leže na liniji koja vodi pogled, glas i ruke pravcem od početka do kraja brojalice.

  Sada pogledajmo reprodukciju Huana Miróa: "Slavujeva pjesma u ponoć i jutarnja kiša", 1940.
  Na sivožutoj podlozi vijugaju crne linije jednakih debljina; negdje se sijeku, negdje se zatvaraju u obrise oblika. Po njima se nižu krugovi i križni elementi; oni variraju veličinom, ali se ponavljaju u prilično jednakim razmacima. Svaki oblik preko kojeg pređe crta dijeli se na dvije polovice: crnu i crvenu. Ritam je očigledan.

  Postavimo reprodukciju pred djecu. Gledajući u nju primjećujemo na njoj linije i na njima nanizani oblici, samo ne obli već i uglati. Kakvi su to sve oblici? Navodimo djecu da ih imenuju: krugovi veliki i mali; boje crne, crvene i plave; tonovi: najsvjetliji bijeli "polumjesec", zatim crveni polukrugovi, pa onda tri plave zvijezde, i najtamniji crni oblici. Pokušajmo sada pratiti oblike duž linije istim načinom kao prije rombove i kvadrate, tj. četvrtinke i osminke. Primjerice, veliki likovi kao četvrtinke udaraju se nogom, a manji kao osminke rukama; svijetle boje (bijela i crvena) kao četvrtinke udaraju se objema rukama, a tamne boje (crna i plava) kao osminke udaraju se naizmjence - recimo crna lijevom rukom a plava desnom. I tako dalje. Osim toga, odakle ćemo krenuti? Slijeva? Od sredine? Iz donjeg desnog kuta gdje se jedna linija naglo uzdiže noseći na sebi više velikih oblika počev sa plavom zvijezdom? Osvještavamo kako dvodimenzionalni prostor slike nije linearan, on se kreće u širinu i dužinu, ali ima svije silnice koje gravitacijski usmjeravaju pogled i, u ovom slučaju, naše ruke.
  Dakako, prijevod glazbenog u likovni jezik nije doslovan: linije na kojima su krugovi ne putuju posve pravilno, granaju se i uvijaju, a oblici se nižu u slobodnijim i kompliciranijim ritmovima nego kao kod brojalice. Ali time i ritmička interpretacija likovnog djela postaje zabavna igra i kreativni čin.

  Za kraj, spomenimo kako je više umjetnika inspiraciju tražilo upravu u ovakvim korelativnim igrama s glazbom. Osim "orfizma", pravca nazvanog prema Orfeju - mitološkom sviraču, poznato je slikarstvo Wasillyja Kandinskog i njegove mnogobrojne "Kompozicije" potaknute glazbenim kompozicijama, te slike Paula Kleea koje čak nose nazive "Fuga u crvenom", Mondrianov "Broadway boogie-woogie" i sl. Ali više nego poticaj za umjetničko izražavanje, vizualiziranje glazbe učiniti će nas svjesnijim onog što slušama, pa makar samo pri pjevanju podizali i spuštali ruku i time označavali visinu tona. A svijest stvara svijet - svjetonazor može biti autonoman ili nesvjestan, šablonski i stereotipan. A i slijep kraj zdravih očiju ne mora biti samo onaj koji je nepismen: neznanje = neviđenje.

M. Huzjak