U vremenu Uskrsa koji stiže, svi se raduju najvećem kršćanskom prazniku, lijepom vremenu i bojanju pisanica. Pisane čestitke su uobičajen oblik komunikacije i prenošenja lijepih želja, pa se one izrađuju i u školama na satovima likovne kulture. Djeci se u motivaciji ponekad zadaje da prikažu lik Krista na križnom putu ili razapetog na križu, ali češće se takve teme smatraju pregrubima, prebliskim muci i smrti, pa se poseže za lepršavijom i šarenijom temom obojanih jaja, pisanica.
  Poput većine običaja, bojanje jaja za Uskrs je djelatnost za koju se rijetko pitamo odakle potiče i zašto ju činimo, nekako nejasno pretpostavljajući kako sva ritualna djelatnost svoje korijene vuče iz vremena inferiornih našim današnjim, tehnološkim i znanstvenim. Zato nam se rijetko pojavljuje i pitanje o vezi elemenata uključenih u pojedini običaj. Uz Uskrs, razdoblje slavljenja Kristove pobjede nad smrću i time davanje novog, uzvišenog sadržaja i smisla njegovom i našim životima, pojavljuju se simboli jajeta - i to obojanoga - i zeca. I, uostalom, zašto pisanica, a ne šarenica ili bojanica, recimo?
Tu bi se zapravo, trebalo javiti još jedno pitanje, čiji bi nam odgovor mogao povezati ove simbole: zašto je Uskrs u trećem, proljetnom mjesecu?

  Naravno, odgovor je u samoj simbolici Uskrsa, u pobjedi nad smrću, u uskrsavanju. Proljeće je razdoblje započinjanja novog godišnjeg ciklusa (nekoć je Nova Godina i počinjala proljećem), nakon što je prošli završio smrću prirode u zimi. Sada ta ista priroda uskrsava iz mrtvih, preporađa se, i uvijek na donekle drugačiji način. Nakon hladnoće, truljenja i statičnosti zime, novo razdoblje klija iz sjemena koje je neuništivo kao i sam život; i to nam daje sigurnost i hrabrost kao ravnopravnim prirodnim bićima. Krist nam svojim uskrsnućem samo učvršćuje tu vjeru i mir; zato on mora uskrsnuti sa proljećem, a nikako u neko drugo godišnje doba. U proljeće započinje novi život.
Jaje je, međutim, mnogo stariji, drevni simbol. Ono označava genezu, postanak. Pojavljuje se u mnogim svjetskim mitovima, posebno u religijama staroga Bliskog istoka kao kozmičko jaje, simbol stvaranja. Iz njega nastaje i sam Univerzum.

Pogledajmo neke mitove:
  - u Hinduizmu, u svetim Rg-vedama čitamo o bogu Neba Prajapati, «Gospodaru svih bića», koji je rodoskrvno zgriješio sa svojom kćeri, zorom, prosuvši svoje sjeme po zemlji. Kad se božansko zlatno sjeme našlo u kozmičkim vodama, razvio se svemir, zlatno jaje koje se podijelilo u dva dijela: gornji dio ljuske u Nebo a donji u Zemlju, dok je Sunce bilo zlatno žumance.
  - u iranskom Zoroastrizmu, stvoritelj svijeta bio je Ahura Mazda, mudri Gospod, kasnije poznat kao Ormuzd. Najprije je stvorio nebeska bića, a zatim svemir - prvo u duhovnom, a zatim u materijalnom obliku. Svemir je imao oblik jajeta u čijoj je sredini lebdjela Zemlja, a bila je plosnata i obla poput zdjele.
  - Tibetanski budizam kazuje da je u početku bilo nestvoreno biće. Iz njega je zasjalo bijelo svijetlo i izleglo se jaje, bez sastavnih dijelova, ali sa sposobnošću kretanja i letenja. Nakon pet mjeseci jaje se raspuklo i pojavio se čovjek. U drugim verzijama svemir je nastao iz prvobitnog jajeta, u trećoj verziji spominje se kornjača koja je izlegla šest jaja u šest različitih boja i iz njih je nastalo šest vrsta zmija (klu) od kojih je nastalo šest vrsta živih bića
  - Kineska mitologija svemir započinje iz kaosa u obliku kokošjeg jajeta. Nije bilo ni Neba ni Zemlje. Iz jajeta se rodio P'an-ku, i Zemlja je nastala od njegovih teških elemenata, a Nebo od laganih.Tijekom 18000 godina razlika između Zemlje i Neba se dnevno povećavala 4 metra, a istim je ritmom rastao i P'an-ku, koji je svojim tijelom ispunjavao prazninu. Kada je umro, četiri strane svijeta i pet planina nastali su iz njegovih kostiju, rijeke i mora iz njegove krvi i drugih tekućina, zemlja od mesa, vjetar i oblaci su mu dah, grom njegov glas, lijevo oko Sunce a desno Mjesec, kosa su zvijezde a obrve planeti. Od znoja je nastala kiša, a buhe na njegovu tijelu preobrazile su se u ljude. Polovice jajeta vežu se uz jin i jang.
  - i u Japanu, Zemlja i Nebo nisu u početku bili odvojeni, a svijet je bio kaotična masa u obliku jajeta, čiji čišći i svijetliji dio postade Nebom (T'ien), a teži i grublji Zemljom (Kun).
  - u doba Stare Države u Egiptu, tri su se vjerska središta nadmetala za primat svoje mitologije: Heloipolis, Memfis i Hermopolis. Među brojnim verzijama, pojavljuju se i one o stvaranju svijeta iz kozmičkog jajeta ili iz lotosovog cvijeta.
  - u Grčkoj mitologiji Zeus je u liku labuda oplodio Ledu, kraljicu sparte, koja je snijela jaje iz kojeg su se izlegli Kastor i Poluks, božanski blizanci (dualizam prapočela), ili u drugoj verziji Kastor i Klitemnestra, tj. Helena Trojanska.

Iz ovog niza vidimo da se kod jajeta radi o tzv. arhetipu, praslici, čije je porijeklo u kolektivno nesvjesnom čovječje psihe, pa nije nimalo čudno da se ono vezalo uz kršćansku mitologiju u razdoblju preporađanja, re-kreiranja prirode i ljudskog duha. Sada vidimo i smisao zeca, izrazito plodne životinje, također u svjetlu stvaranja života.

A zašto bojimo jaja? I zašto ih onda ne zovemo "bojanice" ili "šarenice" već "pisanice"? Odgovor se vjerojatno krije u staroj uzrečici o teletu koje "bleji u šarena vrata". Šarena vrata su u stvari ispisana vrata, koja nepismenomu izgledaju kao skup besmislenih šara; slova samo upućenima prenose poruku, pa su se nepismenima (tj. većini) riječi pisanje i šaranje stopile i postale sinonimi. Tako se kod pisanica vjerojatno doslovce i radilo o ispisivanju riječi, magičnih ili molitvenih, pomoću kojih su upućeni i posvećeni trebali mističkim putem pospješiti mehanizam plodnosti i rađanja i poduprijeti cikličko kruženje prirode započeto u novoj godini. Ostali puk, neupućen u tajne komunikacijskog obreda i pisma, svoj je doprinos vjerojatno dao oponašanjem pisma, odnosno šaranjem po jajima, kakvo poznajemo i danas.

U prilogu vidimo dječji rad kojem smo kao temu dali pripovjetku o nebeskoj ptici koja svakog proljeća, na povratku sa svoje selidbe sa juga, donosi Proljetno jaje, iz kojeg, kada se razbije, sinu tople boje proljeća koje postepeno zastru hladne boje zime. Zlatno žumance se može spomenuti u ulozi sunca. Cijela tema se može postaviti i kroz svjetlo - tamni kontrast.

M. Huzjak