LIKOVNA ANALIZA - STRUKTURALNE ZAKONITOSTI | ||
PRVA
STRANICA
|
Do sada smo naveli kako trebaju biti strukturirana pitanja kojima navodimo djecu na analizu, i učinili smo prve korake osvjetavanjem važnosti formata i nekim mogućnostima kompozicijskog razmjetaja elemenata u tom formatu; centar, polovine, trećine, zlatni rezovi i sl. Učinimo novi korak dalje. Velik korak, koji se mnogim "osjećajnim" karakterima neće sviđati: doslovno premjerimo metrom na dječjem radu gdje je to i koliko čega ima.
Na slici lijevo je rad učenika prvog razreda, 7 godina, sa motivom "Neobičnog
cvijeta". Već smo spomenuli kako takav poticaj služi razbijanju
ablone prikaza cvijeta izrazito čestoj u dječjem izrazu i često
podupiranoj od odraslih. Tehnika rada je tempera. Dakle izmjerimo: format
papira izvađen iz kolske mape iznosi 40 cm dužine i 29 cm visine;
slika je orijentirana horizontalno. Cvijet je glavna tema slike, pa
nas zanima gdje je smjeten; pronalazimo ga na donjoj bazi slike,
povučenog ulijevo od centra. Izmjerili smo: "stabljika" cvijeta
je točno 13 cm udaljen od lijevog ruba papira. Ako je 40:3 = 13,076923,
tada vidimo da je dijete smjestilo žarite slike na trećinu njenog
formata, sa odoka pogođenom preciznoću od 0,07 milimetra. Dosta
dobro pogođeno. Nadalje, uočivi opterećenje na donjoj lijevoj
trećini, pogled nas vodi u potragu za mogućom ravnotežom u gornju desnu
trećinu. Na velikoj tamnoplavoj plohi tamo zapažamo promjenu tona -
plava boja u gornjem kutu odjednom posvjetljuje. Mjerimo i njenu veličinu,
ovog puta od desnog ruba: 13,3 cm. Ovdje je dakle sedmogodinjak
"promaio" odoka ciljanu ravnotežu trećine za 3 milimetra.
Ni ovaj pogodak nas vjerojatno neće ostaviti ravnodunim, posebno
ako u cjelokupnu izvedbu slike uračunamo dob djeteta u kojoj su motoričke
mogućnosti ruke jo vrlo slabe. Nastavimo sa matematičkim seciranjem
kompozicije; najveća ploha koju vidimo je već spomenuta ona na gornjem
dijelu papira. Njena udaljenost od gornjeg ruba papira varira na vertikalnoj
polovici (gdje se povlači prema gore, asocirajući možda na oblake),
ali zato na najnižim isturenim točkama iznosi već poznatih - 13 centimetara.
Osim ove podudarnosti ova izmjerena vrijednost ima jo jednu važnost:
na tom mjestu se aproksimativno nalazi horizontalni zlatni rez formata,
odnos minor-major (manji-veći). Jo jedan pogodak. Ima li ih jo?
Ima
Desna isturena "latica" cvijeta proteže se ritmičkim
nizanjem različitih boja u desnu stranu, i mjesto na kojem se zaustavila
ponovno mjerimo: 12 cm od desnog ruba. Velik promaaj od "čitavog"
centimetra u odnosu na apsolutnu trećinu? Možda, ali na mali pomak u
ravnoteži dijete odmah reagira, i na kompozicijsku vagu dodaje jo
jedan element - lijevo od glavnog cvijeta stavlja jo jedan mali
cvjetić. A gdje ga stavlja? Metar pokazuje 5 cm od lijevog ruba papira.
I sada: 13 cm:3 = 4,3 cm. Dakle, metrika "trećine" ovdje je
pomaknuta za cijelih 7 milimetara. Međutim; ako se sjetimo najveće (plave)
plohe u odnosu na vertikalu, imali smo 290 mm visine papira podijeljene
sa 130 mm visine plohe to iznosi 2,2. A sada ovih 130 mm: 50 mm
= 2,6; tu se dakle odnos zlatnog reza poklapa sa 0,4 mm. To je već bolji
rezultat, kakav bismo do sada već i očekivali. Ako sada ostavimo mjerenje
i pogledamo strukturu izbora elemenata, onaj red matematičke preciznosti
će se nastaviti. to iz svega ovoga možemo zaključiti? Kao prvo, po sebi se razumije da svega ovog nabrojanog dijete nije svjesno. Ono nita ne zna o zlatnim rezovima i izražajnim mogućnostima formata i boja, a kada bi i znalo njegove psihomotoričke (ne)mogućnosti bi ga omele u pokuaju da to iskoristi svjesno. to znači da dijete to čini nesvjesno. A negdje u tom području nesvjesnog nalazi se neto to upravlja njegovim težnjama i pokretima, nesvjesni postupci dobivaju svoje strukturalne zakonitosti koje su evidentne, vrlo vidljive i fizički izmjerljive. Na pitanje odakle dolaze te zakonitosti, nameće se zaključak: iz prirode. Naime, svi koriteni analitički pojmovi kao to su zlatni rez, ritam, ravnoteža, komplementarni odnosi ili kontrasti npr. nisu čovjekove izmiljotine; to su samo nazivi, imenovatelji pojava koje je čovjek već odavno uočio u svojoj okolici i prepoznao njihovo učestalo ponavljanje. Time se zapravo umjetnost oduvijek i bavila: kako izdvojiti i shvatiti sutinske zakonitosti prirode. I te sutinske zakonitosti sada pronalazimo u čovjekovom nesvjesnom, podsvjesnom, nadsvjesnom - svejedno kako to nazvali. Važno je da svijest očigledno smeta: to u dječjem crtežu vidimo kao ablonu; a ablonizirano, stereotipno ponaanje i izrazavanje vidljiva je karakteristika i odraslih. tovie, znamo da se s godinama fleksibilnost svijesti smanjuje, i da "znanje" zapravo blokira "istraživanje" i "miljenje" čime se stereotipovi jo vie produbljuju. Zato i kod djeteta, iako ima mnogo manje "znanja" pa mu je sloboda otkrivanja veća, motivacija igra presudnu ulogu - dijete moramo "zaigrati" likovnim zadatkom (dakle na određenom "igralitu", da ne dođe do mijeanja izražajnih jezika), i time zaobići svjesno u njemu. Tada se otvaraju vrata iskonskih, primordinarnih elemenata građe prirode, i pojavnosti se postavljaju u odnose koji fasciniraju svojom unutarnjom logikom i redom. Tako, ova poklapanja prepoznata analizom ne odaju izvanrednog "genija", već ukorijenjenost čovjeka u prirodne odnose iz kojih je potekao. Sve je ovo poznato i umjetnicima, koji raznim tehnikama kopaju putove do nesvjesnog u sebi (koritenjem pogrene ruke npr., ili radom zatvorenim očima i sl.), i koji teorijom osvjetavaju i praksom istražuju vidljiv i nevidljiv red u prirodi. A odakle taj kompleksan red tamo, već je pitanje filozofskog i teolokog karaktera. Veliki slikar, likovni teoretičar i pedagog Paul Klee je 1912. g. zapisao: "Postoje jo i prapočeci umjetnosti, koji se najprije mogu naći u etnografskim zbirkama ili kod kuće u vlastitoj dječjoj sobi. Čitatelju, ne smij se! I djeca to mogu Usporedne pojave su i radovi duevnih bolesnika Sve to valja uzeti s najdubljom ozbiljnoću, ozbiljnije nego sve pinakoteke " (Tagebücher von Paul Klee. 1888.1912, izd. Felix Klee, Köln 1957, br. 905 (1912.). Zato privlačnost narodne umjetnosti, zato prepoznavanja "osjećaja sviđanja" i u zalasku sunca, cvjetnoj livadi, beskrajnim tonovima mora i prirodi uopće; i bez metra i ravnala, neuniteni dijelovi nesvjesnog u nama prepoznaju prirodu oko sebe kao svoj dom, u koji smo ukorijenjeni i koga smo nerazdvojni dio. Miroslav Huzjak |