Gledajući dječje radove u analizi na kraju sata likovne kulture iznijeli smo načine i moguća pitanja kojima djecu navodimo na analitički razgovor o onome što vide. Sada ćemo sami sebi pokušati osvijestiti neke likovne zakonitosti koje vizualni likovni produkt može imati, kako bismo mogli zauzeti neke odrednice prema kojima ćemo voditi smjer razgovora s djecom.

    Najevidentnija objavnost nekog likovnog produkta jest njegova kompozicija. Općenito, kompozicija označava međusoban raspored elemenata unutar neke cjeline, na što nas podsjećaju i termini glazbene kompozicije i željezničke kompozicije. Nije svejedno je li lokomotiva na čelu ili u središtu vlaka, odnosno vidi li vlakovođa uopće kamo vozi; također postoji i bitna strukturalna razlika između "mnogo vagona" i "vlaka". Vidimo da kompozicija nije slučajno nabacan konglomerat elemenata unutar nekog prostora, već se mora pokoravati nekom redu i zakonitostima. Zakonitosti unutar jedne slike, grafike ili crteža određene su u samom polazištu njenim formatom, tj. odnosom njene vertikalne i horizontalne stranice. Birajući usmjerenost papira ili platna, autor pokorava format svojem motivu ili viziji, nakon čega sâm format počinje postavljati određene prohtjeve, ali i mogućnosti. Uočljivo je kako jedan format osim četiri točke njegovih kutova određuje i peta, nevidljiva, točka centra u odnosu na koju neki lik smješten unutar granica rubova "pada", "lebdi" ili se "otklanja" ulijevo ili udesno. Poznavajući Zakon kadra zapadnog srednjovjekovnog slikarstva percipiramo hijerarhiju važnosti prikazanih likova: najvažniji lik je prikazan najveći i u centru kompozicije, njemu zdesna važniji, slijeva manje važan, gore važniji, dolje manje važan.

slika 1: arhitektura formata

Odnos veličina i smještaja po važnosti nazivamo (prema prof. R. Ivančeviću) ikonografska perspektiva i nalazimo ju i u dječjem prikazu. Nadalje, osim horizontalnog i vertikalnog prepolavljanja formata kroz centar, moguća je i vizualna podjela na trećine u oba smjera. Također, vrlo važni činilac psihološkog dojma viđenog je i Zlatni rez, razmjer veličina koji se izuzetno često pojavljuje u prirodi (pa tako i u proporcijama čovjeka), zbog čega ga nesvjesno doživljavamo kao "stabilan" i "vizualno ugodan". Osim vrlo složene arhitekture formata (ovdje smo dotakli samo djelić, vidi sliku 1), koja djeluje na naš osjećaj ravnoteže smještenih likova u njemu, u opažajni proces ukljućena je optička ravnoteža različitih boja i oblika.

  Sve to, i još mnogo više, potrebno je dinamički procesirati i osvijestiti u vlastitom procesu analize kako bi nam se postepeno počela otvarati vrata strukturalnih zakonitosti kojih bez promišljanja nismo svjesni, ali koje su arhetipski ugrađene u nas kao prirodna bića. Zbog toga strukturu prirode i osjećamo kao svoje porijeklo i sebi sličnu, tj. "lijepu". Ubrzo ćemo otkriti da je "osjećaj" varljiv, promjenjiv i nefunkcionalan; tek misaonim procesom primijećeno postaje shvaćeno, a to znači viđeno.

     Pogledajmo to sada na dječjim uradcima. Vježba za osvještavanje konstrukcije kompozicije može biti redefinicija fotografije. Pokušajmo sebi razjasniti koji su arhitektonski nositelji unutar jedne slike, možemo ju promatrati kroz trepavice, ili kao zamućenu dijaprojekciju. Time apstrahiramo detalje, pa postaje vidljivije koliko je i gdje najvećih masa. Na satu likovne kulture možemo djeci razdijeliti reproducirane fotografije (iz časopisa ili kalendara, npr.), i zatražiti da sve velike površine po svom nahođenju odaberu i pobojaju nekim bojama. Pogledajmo rezultat na slici 2. Na fotografiji se nalazilo deblo i korijen stabla, okruženog različitim raslinjem. Odabirući područja koja će prebojati, dijete četvrtog razreda je fotografiju "rasjeklo" na sedam elemenata, središnje postavljenu vertikalu debla i po tri plohe sa svake strane. Sada je dovoljno pored dječjeg rada staviti reprodukciju Pieta Mondriana, koja se u osnovi bavi istim problemom, i "neshvatljiva" apstraktna slika postati će nam nekoliko koraka bliza.

     I zašto onda percepcija publike izostaje? Očigledno, gledajući ne vidimo; i ovdje za većinu vrijedi ona poslovica o "slijepima kod zdravih očiju". A što se tek onda sve ne vidi ne percipirajući analitički stare majstore, Leonarda, Michelangela, Rembrandta, gdje ovog ogoljenja nema, i svi likovni problemi su izloženi studioznom kompleksnošću kompliciranom čak i za uvježbane stručnjake? Što onda uopće vidimo? Računajući kako se djela ovih umjetnika sviđaju statističkoj većini, može li nam se neviđeno svidjeti? Ili se ipak radi o subjektivnoj projekciji svakog ponaosob? Ili još gore, možda je i sam "ukus" programiran izvana, pa nam se svima "sviđa" isto? Upućuju li na to silna sredstva uložena u marketing, reklamu i modu? Vraćaju li se ta sredstva kroz uniformiranost svijesti članova zajednice? Vratili smo se na prije spomenute šablone: kako pronaći i ostvariti vlastitu osobnost? Kako biti drugačiji od ostalih, i moći takav opstati? Na ovo mnoštvo pitanja likovna kultura može dati neke odgovore.

     Vježbajući analitičko promatranje i kreativno, divergentno mišljenje, otvaramo mogućnost preispitivanja vanjskih utjecaja i dobivamo sredstva osobnog izražaja; a kroz verbalnu analizu dobivamo alat za prepoznavanje kvalitetnih istraživačkih elemenata i kod drugih. Osim otkrića da je dozvoljeno biti drugačiji i "misliti svojom glavom", stvaramo i kritički odmak prema poplavi šabloniziranog televizijskog, glazbenog i ostalog šunda sa kojim smo sve više suočeni. Vještina analitičkog mišljenja je onaj krhki grudobran obrane koji možemo ponuditi novim naraštajima, prije nego postane kasno.

Miroslav Huzjak