|
PRVA
STRANICA
Židovski sviječnjak
- menora
|
O temi i sadržaju Započnimo tekst
jednom rečenicom. Takva osjetljivost konstrukcije rečenica karakteristična je za poeziju, i tek sa sviješću o tome možemo razumjeti smisao uzrečice o tome "što je pjesnik htio reći". Metafore i rime dio su cjeline, kompozicije. Tu cjelinu često ne zamjećujemo zbog pojedinačnih figura, a kod neupućenih je tema onaj neprobojan zastor koji zastire pogled na ono što je pjesnik zaista htio reći. Ta se greška izrazito često pojavljuje u razredima prilikom analize pjesama s djecom, greška da se inzistira na razgovoru "O čemu govori ova pjesma". U umjetnosti je nebitno o čemu se govori, već kako se govori; pitanje umjetnosti i jest upravo sposobnost artikulacije specifičnosti jezika kojim se umetnik služi, bio on verbalni jezik, likovni jezik, glazbeni jezik, jezik pokreta, filmski jezik ili neki drugi jezik. Problem sličan poetskom pojavljuje se i u nerazumjevanju likovnog jezika: već poslovično ne razumijevanje apstraktnog slikarstva bazira se upravo na namjernom oduzimanju od gledaoca njegovog izvora zablude - teme. Zapravo, apstraktnu je sliku mnogo lakše razumjeti nego figurativnu, ali publika često želi biti u zabludi, pa je za njih prilagođen poseban izražaj koji se bavi isključivo dekorativnim prikazom teme - kič. Suprotno uvriježenom mišljenju kič nije ružan; on je itekako privlačan određenoj publici, ali koja za njega neće priznati da jest kič. Dobar primjer mogu biti slike koje se u velikim količinama prodaju po cestama i trgovima - ako za one najšarenije gledaoci i prihvaćaju kategorizaciju kiča, počinju protesti kada se taj termin usmjeri na crne slike sa reljefnim balerinama i ružama pošpricanim autolakom kao reflektornim izvorom svjetla. Dakle, pitanje kiča nije samo kičenost; u osnovi kič je gluma, laž, pretvaranje - plastično cvijeće, zid obojan u mramor ili slika koja nešto oponaša; kič se isključivo bavi temom, i time automatski negira jezik materijala kojim se služi, gubeći sadržaj. Slika kojoj je isključiva svrha oponašati izgled majke s djetetom primjerice, uopće ne razmišlja kako se taj cijeli prizor može prikazati - kojom kompozicijom (u renesansi piramidalna, npr.), kojim likovnim i kompozicijskim elementima (u baroku kontrastom svjetlo-tamnog, npr.), kakvim rukopisom i namazom boje (često je pravilo o impasto svjetlim namazima i lazurnim tamnim), ili barem kakvom psihologijom izraza likova (sadržaj slike može biti i nježnost). Autor koji je u svemu tome needuciran prikazuje samo temu - majku s djetetom, a sadržaj se gubi u nakupinama boja i oblika za koje je jedino vidljivo pravilo "svugdje svega". Napokon, čak i oni kojima se čini kako je takva mimetička (oponašateljska) slika odraz stvarnosti ne primjećuju kako mi nikako našim pogledom ne možemo odjednom vidjeti svugdje sve - karakter ljudskog pogleda zahtjeva vrlo ograničenu fokusaciju koju zatim brzo izmjenjujemo po okolici kako bismo sve sličice u mozgu zbrojili u jednu zajedničku. To možemo pratiti i na primjeru umjetničke fotografije, i one iz kućnih albuma. Fotoaparat ništa ne apstrahira, on doista zabilježuje okolicu onakvom kakva jest. Ali pitanje je kamo ćemo ga usmjeriti? U velikom broju slučajeva kod amaterskih fotografija koje ne razmišljaju o kompoziciji vidimo da se vodilo računa samo o jednom: zabilježiti lik (osobu) koja je pred objektivom. A tko je osoba? To nije ni njena ruka ni noga, već glava. U podsvijesti neosvještenog fotografa čovjek može postojati bez svega osim glave, pa se instinktivno povlašteno kompozicijsko mjesto fotografije - središte - rezervira za glave osoba koje su fotografirane. Tako će se u albumima često naći fotografije neba ili stropova u sobama sa nizom nasmiješenih glava pri dnu. Dakako da onaj koji želi prikazati cijelog čovjeka mora otkriti gdje je središte kompozicije ljudskog tijela i tamo uperiti objektiv. |
|
Došo Dabac |
Na primjeru fotografije Toše Dabca možemo jasno razlučiti temu od sadržaja: tema je žena koja se uspinje stubištem; sadržaj je ritam. Kompozicija fotografije je naglašeno dijagonalna - ne samo dominirajući rukohvat u središtu, već i bočne sjene koje čine velike tamne trokute u kutovima, pa i samo stubište koje je zabilježeno malo nagnutim fotoaparatom. Linije koje se nižu duž fotografije pažljivo su odabrane: neke vrlo debele (četiri okomice i dijagonala na rukohvatu), nele tanke (linije stepenica), neke tamne a neke posve svijetle (mala sjena ispod svake stepenice i bijele linije na šahtu; većina linija ravnih, ali i jedna vrlo izlomljena (sjena od rukohvata). Napokon, ritam dvostrukih crta (stepenici i njihove sjene) se proteže horizontalno s kraja na kraj fotografije, ali i vertikalno kao držači za rukohvat i sjena ispod; čak je i šaht uhvaćen u svojem ritmičkom nizanju staklenih kvadratića. Na kraju, spretna igra svjetla i sjene, crnog i bijelog na fotografiji ponavlja se na udesno smještenom liku žene u tamnom kaputu sa bijelom maramom i bijelim zavežljajem ispod ruke. Za kraj, rezimirajmo: pitanje razlikovanja teme od sadržaja jest pitanje razlikovanja izražajnog od kiča, promišljenog od šablonskog, istinitog od lažnog. Gillo Dorfles postavlja termin "kič-čovjeka". To su osobe (mnogo njih) koje provode život u glumi, zadovoljavajući norme i obrasce, kojime ne istražuju puteve do svoje individualnosti, svojeg jastva. To su nositelji kiča u društvu, i na koje se računa sentimentalnim, katastrofalno režiranim kadrovima u tzv. sapunicama, kojima se kroje emocije kroz talk-showove, i na koje najviše djeluju reklame (popularnost McDonald's-a je očit primjer prosperiranja nekvalitete). Dakako, put kroz nepreglednu šumu ponude je vrlo težak i učenje i vježbanje kriterija i vlastitog mišljenja može biti prezamoran, posebno kraj već ponuđenih obrazaca. Umjetnost je krajnja suprotnost kiču; ali između ta dva pola je golem spektar kliznih granica gdje se konzument života lako gubi: slikar Salvador Dali je dobar primjer. Izraz mu je realističan pa je lako dopadljiv (predmeti sliče predlošcima), ali su u nerealnim (kvazi nadrealnim) odnosima kakvih nema u prirodi, pa je valjda to umjetnost. Ipak rješenje za analitičara nije tako banalno; kompozicijskom, strukturalnom i sadržajnom analizom doći će se teže, ali sigurnije do cilja, i tada će se i pojam "sviđanja" morati preispitati. Što svakako nije sasvim ugodno iskustvo. Miroslav Huzjak |
