PRVA STRANICA
NASTAVNE JEDINICE
CRTAČKE JEDINICE
SLIKARSKE JEDINICE
GRAFIČKE JEDINICE
KIPARSKE JEDINICE
DIZAJN
LITERATURA
DIDAKTIČKI MATERIJAL
LIKOVNI ELEMENTI
KOMPOZICIJSKI ELEMENTI
LIKOVNE TEHNIKE
PJESME
PRIČE
METODIKA
E - GALERIJE

Nam June Paik:
"T.V. violončelo",
1971.

      Neka se slika može opisati riječima ili naslikati bojama, a naslikana se slika opet može opisati, kao što se i opis opet može naslikati ili "ilustrirati", itd. Čak ako je opisivanjei slikanje obavljeno s čvrstom nakanom da se ničim ne iznevjeri predložak, opisi će se, kao i slike, međusobno razlikovati. Razabirati će se doduše zajednička tema te možda još poneka zajednička značajka, poput istog jezika pisaca i sličnog "načina" slikanja. No uza svu srodnost, slike će i opisi živjeti u biti samostalnim, vlastitim životom - a predloženi će ulančani postupak nalikovati "pokvarenom telefonu". Nije to igra bez draži, zasigurno na stanovit način potiče maštu i daje simpatično raznolike rezultate. Svaka etapa u igru unosi nešto novo i originalno. Većinu tih neočekivanosti, poglavito u djece, pripisujemo "kreativnim sposobnostima" - premda bismo, strogo uzevši, imali isto toliko razloga da odstupanja od predloška pripišemo "perciptivnim sposobnostima".

      Uočivši odgojne vrijednosti stvaralaštva, likovna je pedagogija odavno osudila doslovno kopiranje predloška, ne osporivši međutim tradicionalni model "slikanja po prirodi". Toplo je pozdravljena svaka preobrazba viđenog, ali metodologija preobrazbenih procesa ostavljena je u tami, premda je upravo na tom polju "psihologija percepcije" u posljednje vrijeme učinila značajna otkrića. Odviše pojednostavljeno, čak nepromišljeno poimanje likovnog prikazivanja odrazilo se na stav o prikladnim likovnim djelima za djecu. Prevladava mišljenje da bi to bila djela koja na što bolji način prikazuju stvari i događaje koji djecu zanimaju. Ako i zanemarimo frustrirajući učinak slikovnog nadomjestka za zbilju, ipak ne bismo smjeli previdjeti kobnu normativnu ulogu takvih djela za opće perciptivno ponašanje. Umjesto da skraćuju relaciju između zbilje i djeteta, ona nameću svoje shvaćanje zbilje. I pogled koji bi imao jamčiti za neposrednost doživljaja, opterećuje se stereotipima.

* * *

   Ali kako je riječ o konvencionalnoj selekciji zvukova s vrlo ograničenim zemljopisnim i povijesnim dometom, u usporedbi bih s vizualnim fenomenima upozorio na neka sasvim obična slušna iskustva koja bi konvencionalni odabir mogla modificirati ili proširiti.
   Jeste li kada slušali šum velikog vodopada? Ondje su sjedinjeni gotovo svi zvukovi dostupni ljudskom uhu. Pojedinačni ton ili sklop tonova isječci su iz tog šuma i u njemu mogu opet iščeznuti. Budući da je žamor u školama nešto vrlo prisutno i da nastavnici dobar dio svoje energije troše da ga stišaju ili nadglasaju, spomenuta pojava i postupci sigurno nemaju samo značaj teoretske pozadine koju je možda dobro imati na umu, ali koja ništa izravno ne govori pedagoškoj praksi. Jedino što treba prebroditi predrasudu da je intoniranje čiste kvarte glazbeni odgoj, a izdvajanje pojedinčeva glasa iz žamora na školskom hodniku nešto sasvim drugo.
   Akustičari su istodobno zvučanje svih čujnih tonova nazvali "bijelim šumom", usporedili su ga naime s "bijelom svjetlošću" koja, kako je poznato, u sebi sadrži "sve" boje. Fizikalni pokus s prizmom nikada nije prerano obaviti, fascinacija dojmom ionako uvijek premašuje suhoparnu znanstvenu demistifikaciju. Ali proces izlučivanja neke odabrane boje može se uspješno inscenirati doslovnim izranjanjem iz svjetlosti ili utonućem u mrak. Može se na primjer pogledom pratiti netko tko odjeven u jarke boje odlazi u taman hodnik. Koje će boje najdulje odolijevati tami, a koje će tama najprije "progutati"? Ili, još jednostavnije: Na kojoj će se podlozi neka boja najjače isticati? Napokon u obzir dolaze i sasvim primitivne vježbe slikanja samo s dvije ili tri odabrane boje - svakako u usporedbi s glazbenim primjerima sastavljenim od samo dva ili tri tona.

   Toliko o pitanju selekcije tvoriva, odnosno o korelativnim kriterijama njegova izbora. Ne treba se pobojavati da će svjesnija selektivnost i dosljednija postupnost ugroziti bogatstvo dječjeg izraza. Može mu samo vratiti potrebnu perceptivnu dimenziju, vratiti djelo djetetu. Jer mnoga bogatstva dječjeg rada koja su u našim očima naišla na razumijevanje i radost, za dijete su ostala osjetilno neprobojna nepoznanica.

  Zahtijevajući da jednostavnost ide u korak s jednostavnošću, da se gradivo u susjednim predmetima usklađuje prema stupnju složenosti,a ne prema temama, oslanjali smo se na paralelne vizualne i akustične postupke. Verbalni opis, koji na razini teme ima tako veliku ulogu, svjesno smo zanemarili, ne zbog njegove osobitosti ili neprikladnosti, nego zbog stereotipnosti. Verbalnom se komunikacijom toliko služimo da je na razini početnih uvida gotovo nemoguće prevladati konvencionalnosti. Suprotstavili bismo se uostalom veoma potrebnom usvajanju jezičnih standarda što čini dobar dio elementarnih nastavnih sadržaja. Možemo doduše razmišljati o paralelnim leksičkim selekcijama koje prate učenje čitanja i pisanja ili, poslije, početak učenja stranog jezika. Uz jednostavne vizualne i akustičke sklopove išle bi recimo male cjeline od nekoliko riječi - no one nikada ne bi bile nazočne kao proizvoljni sklopovi "bez smisla", nego kao rečenice. U toj se konstataciji nesumnjivo krije nemoć da se smisao vidi izvan "teme", dakle izvan onoga što rečenica iskazuje. Ali rečenica svakako jasnije od nekog vizualnog ili akustičkog sklopa pokazuje da elemente međusobno veže ustrojstvo koje odabrane sastojke potčinjava svojoj moći.

Rečenica se sastoji od riječi poredanih na određen način. Određena je izborom sastojaka. Rečenica
                                        Djevojčica trči po livadi
po izabranim se riječima razlikuje od rečenice
                                        Dječak gleda kroz prozor.
S obzirom na odabir sastojaka one su jednako složene te usporedive s likovnim i glazbenim tvorbama sastavljenim od četiri elementa. Uz prvu rečenicu mogao je tako nastati likovni niz od četiri oblika
ili glazbeni od četiri tona

Oba su povratno usporediva i s drugom rečenicom, kao što bi i daljnje unakrsno uspoređivanje potkrijepilo uvjerenje o srodnom stupnju njihove složenosti u smislu naših prethodnih razmišljanja. No usporedba pokazuje i postojanost rasporeda bez obzira na upotrijebljene sastojke, pokazuje da obje rečenice, kao i njihove zajedničke likovne i glezbene paralele, imaju istu strukturu.
  Po logici tematske korelacije, uz navedene bismo rečenice dobili dvije posve neusporedive, oprečne likovne "ilustracije" (ne znam kako bi zvučale njihove glazbene paralele), koje povratno ne bi mogle upućivati na pedagoški i didaktički određen stupanj rečenične složenosti, nego možda na vebalne sastavke sasvim drugog tipa, recimo:
Marica se, obukavši svoju novu crvenu haljinu, prepustila radostima što ih pruža vedro proljetno jutro.
O "pokvarenom telefonu" nema govora - veze su naprosto prekinute.
   Nakupine sličnim selektivnim postupkom izlučenih elemenata - četiri riječi, četiri oblika ili boje, četiri tona - ne promatramo sada više kao puke količine, nego kao "red". A nov smisao pokušat ćemo dobiti ne izborom novih elemenata, nego promjenom rasporeda. Svijest o ustrojstvu treba svakako probuditi. Mnogi odrasli ljudi dobro razlikuju boje, a da uopće nisu svijesni velikih promjena koje boja doživljava u susretu s drugim bojama. Zna se i za dva oprečna poremećaja sposobnosti govora. Ako se poremećaj javlja na "osi selekcije", bolesnik nije kadar "pronaći prave riječi", ne može se sjetiti imena određenog predmeta, ali dobro zna čemu on služi. Suprotno, smetnje na "osi organizacije" ne lišavaju bolesnika mogućnosti da niže "točne"riječi, nego sposobnost da ih poveže u smislene rečenice.
Rečenica
                    Dječak gleda kroz prozor
mijenja dakle ili gubi smisao ako se promijeni slijed njezinih elemenata. Da ne ostanemo pri nedoživljenoj tvrdnji, valja provesti permutaciju njezinih sastojaka.
Između smislenog "originala"
                    Dječak gleda kroz prozor
i besmislene "inverzije"
                    Prozor gleda kroz dječak
izredat će se 22 različite kombinacije - a isto toliko kombinacija dat će permutaciju oblika ili boja i tonova. Ukoliko nismo vješti matematičari, permutacije možemo samo vizualno kontrolirati - i usput steći vrijedna akustična i sintaktična iskustva. Na primjer:
        Dječak gleda kroz prozor.
        Gleda dječak kroz prozor.
        Gleda kroz dječak prozor.
        Gleda kroz prozor dječak.
itd.

Matematičari bi predložili logičniji red, a mi ćemo iskušati njegove vizualne, akustičke i sintaktičke vrijednosti:

Mogli bismo pasti u iskušenje da dobivenim melodijama podmetnemo tekst, no za takvu korelaciju nešu rečenicu još nismo dovoljno razložili. Morali bismo je naime rastaviti na slogove
                    Dje-čak gle-da kroz pro-zor.

Dobili bismo sedam elemenata - i 5040 potencijalnih kombinacija! Premda broj "smislenih"rečenica time vjerojatno nećemo povečati, glazbene i vizualne analogije mogu dati štošta zanimljivo, o gimnastici mozga da i ne govorimo. Spomenimo samo uzgred da bi permutiranje slova u našoj rečenici (i to ukoliko zanemarimo ponavljanja) dale 479 001 600 kombinacija! Ograničenog se dometa igre zasad ne moramo bojati.

  Broj permutacija možemo različitim interpretacijama ishodišne rečenične strukture i smanjiti. Na primjer, nosioci slogova su vokali, od pet mogućih naša je rečenica odabrala samo tri:
                    Dječak gleda kroz prozor
                       e  a     e a     o     o  o
Izostavljen je najviši - i, i najdublji - u, što upozorava da se vokali razlikuju po visini
te da nam se u našoj rečenici krije sasvim lijepa melodija
                    

usporediva na primjer s tri stupnja svjetline jedne boje. To može pomoći da se otkrije svjetlosna vrijednost različitih boja te tako pridonijeti kvaliteti vizualne percepcije.

   Bez obzira na nužnu jednostranost prijedloga, mislim da smo dosegli bit novog poimanja korelacija unutar jezično-umjetničkog područja. Jer korelirati se, strogo uzevši, mogu samo strukture, ne sastojci. Vizualni "element" može djelovati samo na vid, ali suodnosi vizualnih sastojaka mogu biti čak istovjetni sa suodnosima tonova ili riječi u glazbenom ili književnom sklopu. Prilično irelevantan psihološki dojam podređen je pritom didaktičkom postupku koji funkcionira kao neprekidno otkrivanje: nečujne pojave postaju čujne, a nevidljive vidljive. Neka očigledna vizualna struktura može u nas probuditi osjetljivost za vremenske sumjerenosti u književnosti i glazbi, za svojstva koja interdisciplinarno neprobuđena za većinu ne bi nikada postojala. Palindrom
PERICA REŽE RACI REP
nije ljepši od Cesarićeva "Slapa", on samo budi smisao za ljepotu ustrojstva kojoj pod jednostranom "vizualizacijom" ili "ilustracijom" prijeti iščeznuće. Jer vrijedno djelo pod neprimjerenim pogledom postaje kič.

Marcel Bačić