Strukturalni prijevod - korelacija u nastavi

Strukturalni prijevod - korelacija u nastavi

piše: Miroslav Huzjak

Riječ korelacija često se provlači kroz upute o metodičkoj realizaciji nastavnog sata; pa ipak njezino značenje često ostaje nejasno i neodređeno. Tako se korelacija iscrpljuje likovnom ilustracijom nekog teksta (korelacija: hrvatski jezik - likovna kultura), opisom doživljaja neke glazbene kompozicije (hrvatski jezik - glazbena kultura) ili pak slikanjem biljaka i životinja (likovna kultura - priroda i društvo).

Međutim, smisao korelativnog objašnjavanja svijete oko nas je mnogo dublji i zaslužuje više pažnje. Počnimo pogledom u Riječnik stranih riječi: relacija je (...) odnos između stanovitih predmeta, (...) razmjer, veza, doticaj, kontakt, odnošaj; -ko kao predmetak u mnogim riječima označava spajanje, društvo; korelacija se tako definira kao međusobni suodnos, uzajamna zavisnost, povezanost u harmoničnu cjelinu.

Zadržimo se na riječi suodnos. Postavimo u odnose: mali čekić i dvostruko veći; glazbene tonove c1 i c2 (razmak oktave); dijete visoko 90cm i odraslog čovjeka visokog 180cm te brojeve 13 i 26. Tematski, između njih ne ćemo naći ništa zajedničko, ali već na drugi pogled uočavamo kako su svi parovi postavljeni u odnose jedan prema drugome, tj. u omjer dvostruke vrijednosti jednog elementa prema drugom. Pronašavši na taj način zajednički nazivnik naizgled nespojivim pojavama, uočavamo najvažniju osobinu korelativnosti: to je strukturalnost. Strukturu prepoznajemo kao unutrašnje načelo koje gradi neki oblik, dakle kao nevidljivo vezivo koje svojim smislom drži na okupu ustroj, sklop neke pojave. Time se naš osjećaj za jedinstvo cjelovite forme proširuje: jedinstvenu ne doživljavamo samo neku jedinku za sebe, već i nju spoznajemo kao cjelinu u proporcionalnom odnosu s drugom jedinkom; grade se perciptivne kompozicije i nazire se nevidljiva harmonična potka Univerzuma u kojem svaki djelić prema nekom drugom stoji u istom odnosu kao neki treći prema nekom četvrtom, i tako u beskraj. "Saznat ćeš, koliko je to dopušteno smrtniku, da je priroda u svemu slična samoj sebi", piše Platon.

- proporcije

- vizualizacija zvuka

   Iz korelacije i proporcije dolazi nam još nešto:latinska riječ proporcija na grčkom glasi analogija. Proporcija je ekvivalencija dvaju omjera, kaže Euklid, dakle
  A : B = C : D.
       "I kao što zrak odzvanja u šupljem tijelu gitare,
        Iznudio sam svoj san u praznini tvog srca..."
Zrak u šupljem tijelu kao san u srcu ima upravo strukturu: A prema B kao C prema D (Matila Ghyka, "Filozofija i mistika broja").
Ili recimo: večer je prema danu kao starost prema životu.

Niz se uspostavio: korelacija - suodnos - proporcija (hrv. razmjer) - analogija. Kako ga možemo iskoristiti?

Ovaj niz često koristimo spontano u svakodnevnoj komunikaciji, kada nešto želimo pojasniti sugovorniku koji nije prijemčiv za trenutni odnos elemenata: "To ti je isto kao da..." i slično. A pojašnjavanje i osvještavanje i jest jedan od primarnih ciljeva nastave u školi. Stoga, pogledajmo primjere strukturalnog pristupa analizi i predočavanja slušatelju.
Započnimo od likovne kulture. Slikarstvo počinje bojom, kao što glazba započinje zvukom i tonom. Strukturalno, začeci boje i zvuka uvjetovani su jednako: sve boje potječu iz jednog izvora, bijele svjetlosti, koju prizmom možemo rasuti u spektar, osnovu svih nam dostupnih boja. U glazbi je taj početak analogan pojavi koju akustičari čak vrlo slično nazivaju: "bijeli šum". "Bijeli šum" je pojava istodobnog zvučanja svih alikvotnih (čujnih) tonova nekog zvuka i tek se njihovom redukcijom iz šuma pojavljuje ton. Time uspostavljamo prve morfeme našeg budućeg korelativnog jezika: prijevodi s jednog jezika (ovdje: glazbenog) u drugi jezik (ovdje: likovni) nikako neće biti doslovni; njih će vezivati samo unutrašnji sadržaj, a ne vanjska tema. Također, prevoditelj će često sam odlučivati o ključu po kojem će se izvršavati zamjena pojedinih riječi; to je kreativni a ne proizvoljni čin dokle god "prevoditelj" ima svijest o strukturalnoj povezanosti dvaju jezika. Objasnimo to pobliže primjerima.

- boja

Uspostavit ćemo jedan niz glazova, i to samoglasnika: a, e, i, o, u. To je pet elemenata. Ti fonemi, kada se izgovore, imaju i svoju zvučnu kvalitetu: naime "u" je najdubljeg tona (C), "o" iznad njega (D), slijede ga "a", "e" te kao najviši "i" (E, F, G). Uočavamo kako svaki samoglasnik ima i prirodnu, po sebi dodijeljenu zvučnu visinu, svoj "ton". To nas odmah podsjeća kako i među bojama postoji takva tonska hijerarhija, naime da jedna čista boja (bez primjesa bijele ili crne) ima prirodno svijetliji ton od druge. U svjetlosnom nizu spektralnih boja očitavamo ljubičastu kao najtamniju, slijede je plava, zatim crvena i zelena na istoj svjetlosnoj razini, onda narančasta i, kao najsvjetlija, žuta. Prigodno, upravo je pet tonskih razina koje odgovaraju odgovaraju i bojama i samoglasnicima, i upravo nas zovu da ih povežemo: "u" s ljubičastom, "o" s plavom, "a" s crvenom ili zelenom, "e" s narančastom, te "i" sa žutom. Dakako, takvo pridruživanje moglo se izvesti i drugačije - umjesto vrste boja (crvena, plava...) mogli smo staviti pet tonova jedne boje (svjetlo plava, tamnije plava...), ili pet gustoća nekog rastera. Svejedno. Korelativni niz možemo prenijeti i u kretanju kroz prostor: najdublji ton zamijenimo čučnjem, najviši skokom, a međufaze različitim položajima tijela ne samo po visini, već i po dubini kretanja, uključivši i razne položaje ruku i nogu.

i	5	g
e	4	f
a	3	e
o	2	d
u	1	c

Do sada smo korelativno uključili predmete hrvatskog jezika, glazbene kulture, likovne kulture i tjelesne kulture. Dodajmo i matematiku - svakom samoglasniku naprosto pridružimo broj: "u"=1, "o"=", itd. do "i"=5. Sada smo obuhvatili gotovo sve predmete u nižim razredima škole (osim prirode i društva) u jedno zajedničko načelo građenja jezika na principu hijerarhije, koji sada možemo iskoristiti primjerice u svrhu analize neke pjesme. Poželjno je da to bude kratka pjesma, haiku možda, kako analiza ne bi odnijela previše vremena. Pa pogledajmo:

                               Proljetno more
                               valja, lagano valja
                               čitavog dana.
                                                              Buson

2	4	2	2	4
3	3	3	3	2	3	3
5	3	2	3	3

d	f	d	d	f
e	e	e	e	d	e	e
g	e	d	e	e

   Odolimo želji da vizualiziramo morsku površinu (ili da ju eventualno ilustriramo) i obratimo više pažnje na onomatopejsku kvalitetu samoglasnika koji se "lagano valjaju" kroz riječi pjesme. Izdvojimo ih:
                               o e o o e
                               a a a a o a a
                               i a o a a

Sad smo spremni za korelativnu zamjenu jezika: pjesmu možemo vizualizirati kvadratićima kolaž-papira u pet boja, otpjevati je (ili odsvirati) kao kombinaciju pet tonova (d, f, d, d, f, e, e, e, e, d, e, e, g, e, d, e, e), otplesati je kao pjes od pet pokreta, ili ispisati kao niz brojeva (2, 4, 2, 2, 4, 3, 3, 3, 3, 2, 4, 4, 5, 3, 2, 3, 3). Time jednostavna analiza poezije postaje interdisciplinarna i proširuje svijest o strukturalnoj povezanosti jezično-umjetničkih područja (JUP), gdje pod jezikom uvažavamo Saussureove uvjete za postojanje jezika: paradigmu i sintagmu; dakle mogući su matematički, likovni, glazbeni i drugi jezici.

Bez uzimanja u obzir ovih činjenica nikako nećemo biti u stanju proživjeti (a još manje osvijestiti) važnost umjetnosti kao strukturalnog objedinjenja SVIH spoznaja ljudskog duha postavljenih u odnose svakog pojedinog jezika pojedine umjetnosti, u svrhu pronicanja univerzalnog reda Prirode i odražavanja tog reda u čovjeku.

Sjetimo se često korištene uzrečice "Što se pjesmom htjelo reći?". Vidimo kako sve umjetnosti barataju, svaka svojim, ali prevodljivim i razumljivim, jezicima, koji se pri tom i prožimaju, pa doživljaj (percepcija, a i analiza) umjetničkog djela postaje slojevit i kompleksan, i zbog toga nepotrošiv. Bez uzimanja u obzir ovih činjenica nikako nećemo biti u stanju proživjeti (a još manje osvijestiti) važnost umjetnosti kao strukturalnog objedinjenja SVIH spoznaja ljudskog duha postavljenih u odnose svakog pojedinog jezika pojedine umjetnosti, u svrhu pronicanja univerzalnog reda Prirode i odražavanja tog reda u čovjeku.
Kao i znanost.

- pitagorejci: kozmos i kaos

Literatura:
Bačić, M. (1980.): Nacrt analogije auditivnog i vizualnog, Pitanja br.1/2, Zgb.
Ghyka, M. (1987.): Filozofija i mistika broja, Književna zajednica Novog Sada
De Saussure, F. (2000.): Tečaj opće lingvistike, Art Tresor naklada i Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje, Zagreb

Stoga je već spomenuti niz: korelacija-suodnos-proporcija-analogija, zapravo tajni ključ, onaj alkemijski kamen mudrosti kojim se kaos pretvara u kozmos; koji olovo slučajnosti i nereda (koji nam ugrožava i egzistenciju i smisao postojanja) pretvara u zlato kauzalnosti i reda, božanske harmonije sfera kojom su se bavili svi stari mudraci, svećenici i filozofi. Misao kako je svaki komadić materije i svaki događaj u Svemiru povezan univerzalnim smislom sa svime ostalim, kako sve ima svrhu i smisao postojanja, počela se nasilno osporavati tek u novije vrijeme što je dovelo dotle da moderno društvo traži svoje slobode izvan univerzalnih, prirodnih, religijskim jezikom rečeno - Božjih zakona. Relativnost je ispustila iz vida mogućnost apsoluta; vlastito subjektivno mišljenje ignorira mogućnost objektivnog strukturalnog ustrojstva; ostvaruje se pravo na vlastito neznanje. Leonardo je, sjetimo se, morao vrlo temeljito izučavati matematiku, biologiju, anatomiju, "fiziku", mehaniku i mnoge druge nauke kako bi znanja pretvorio u svijest i spoznaje preveo u jezik umjetnosti. Pokušajmo i mi tako razmišljati o alatu koji nazivamo korelacija.