Boja

Likovni elementi: točka, crta, ploha , površina, prostor

  Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski podražaj u obliku svjetlosne zrake. Ulaskom u oko zraka se lomi kao u prizmi i raspršuje u spektar. Dok su sve boje spektra objedinjene, zraka je bijele boje - zato bijelu zovemo neboja, nešarena ili akromatska boja. Akromatske su također i crna i siva.
  Spektar (lat. spectrum - avet, prikaza) je otkrio Isaak Newton 1676. g. Razlomivši u trostranoj prizmi bijelu svjetlost, vidio je kako su u njoj sakrivene sve postojeće boje. Beskonačan niz prelijevajućih boja čini konačnim razgraničivši sedam različitih boja: crvena, narančasta, žuta, zelena, cijan (svjetloplava), indigo (tamnoplava) i ljubičasta. Brojku sedam uzeo je iz korelativnih (i ezoteričnih) razloga - kako bi sedam boja odgovaralo sedam nota u muzičkoj ljestvici.
   Boja je opažaj određenog raspona frekvencije (vibracije) od 400 do 800 bilijuna Hz. Prije crvene nalazi se nama nevidljiva infracrvena, a poslije ljubičaste nama nevidljiva ultraljubičasta. Boja koju vidimo, a ne nalazi se u spektru je magenta (purpur); to je interferencija (preklapanje) valova.
  Djeci u školi kažemo kako spektar ima šest boja; naime tri primarne i tri sekundarne. Iz iskustva s pigmentima znamo da se sve boje mogu dobiti miješanjem svega tri boje, koje stoga nazivamo osnovne, primarne ili boje prvog reda. To su:
- crvena
- žuta
- plava

	=		+
	=		+
	=		+

Njihovim miješanjem dobivamo izvedene, sekundarne, ili boje drugog reda:
- zelena --------------plava + žuta
- narančasta -------crvena + žuta
- ljubičasta ----------plava + crvena

Nadalje, miješanjem jedne primarne i jedne sekundarne boje nastaju tercijarne boje, ili boje trećeg reda. To su primjerice crvenonarančasta ili narančastocrvena.

Grafički, od primarnih boja možemo načiniti malu piramidu.

Njoj zatim dodajemo sekundarne boje.

Napokon, oko svih šest boja opišemo kružnicu koja je zapravo spektar: iz nevidljive infracrvene ulazimo u krug sa crvenom, nastavljamo sa narančastom, žutom, zelenom, plavom do ljubičaste koja izlazi iz vidljivog dijela kao ultraljubičasta.
Zatim ubacimo boje između već postojećih: između žute i narančaste stavimo žutonarančastu, pa narančastožutu; tako dobivamo tzv. Ostwaldov (negdje Ittenov) krug boja.

Lijevo vidimo prijelaz zelene, preko zelenoplave i plavozelene u plavu. Cijelom površinom ton ostaje posve jednak; mijenja se samo vrsta boje.

Suptraktivno						Aditivno

Ugrubo, dva su osnovna načina miješanja boja:
1. suptraktivno: mehaničko miješanje miješanje pigmentacija, osnovne boje: crvena, plava, žuta
2. aditivno: optičko miješanje svjetlosti. RGB snopovi na televiziji. Osnovne boje: R – red (crvena), G – green (zelena), B – blue (plava)
U tisku se kombiniraju ova dva načina: CMYK : C – cijan (svjetloplava), M – magenta (crvenoljubičasta), Y – yellow (žuta), K – key (označava crnu); dakle, osnovne boje su crvena, žuta i plava, ali se one zbrajaju (adicija) optički u našem oku.

Spomenuli smo i akromatske boje: bijela, crna i sive. To su boje koje se ne nalaze u spektru. Nazivamo ih još i nešarenim bojama.

Dodavanjem akromatskih boja kromatskim bojama dobivamo tonove kromatskih boja. Ton je dodana količina svjetlosti u boji, dakle svijetloplava, tamnoplava, još tamnija plava i tako sve do crne.

ploča iz DIN standarda

Također, dodavanjem sivih tonova nekoj kromatskoj boji ona, osim što se zatamnjuje u tonu, gubi i na čistoći. Tako dodavanjem sive boja blijedi, gubi na kvaliteti, čistoći, intenzitetu ili zasićenosti. To se naziva degradacija boje.
Na slici lijevo vidimo ploču DIN 6164 sistema s uzorcima za narančastu boju (oznaka kromatske kvalitete: T - tonalitet 4). Okomita ljestvica pokazuje varijacije u svjetlini (D = Dunkelheit, tamnoća), a vodoravna u intenzitetu (S = saturacija, zasićenost). Narančasta je najintenzivnija na 6. stupnju svjetline i u 7. stupnju zasićenosti. Slika se može povečati pritiskom na nju.

Valeri narančaste

Primjer degradacije boje: čistoj crvenoj boji se postepeno dodaje siva u sve većoj količini što rezultira gašenjem, izblijeđivanjem boje koja od čiste, jarke, intenzivne postaje zagasita, blijeda, degradirana.
Pritisnuti za uvećanje

TOPLE		HLADNE

Napokon, Ostwaldov krug boja možemo podijeliti na dvije polovice; na jednoj će ostati nijanse (nijansa je svaka promijena u boji, kromatska, tonska ili intenzitetna) crvene, žute i narančaste, a na drugoj plave, zelene i ljubičaste. Te dvije grupa boja među sobom su naglašeno različite ili suprotne, tj. kontrastne: nazivamo ih toplim i hladnim bojama.

komplementarni parovi:
	-
	-
	-

Na Ostwaldovom krugu možemo pratiti još jedan kontrast: onih boja na suprotnim stranama kruga. Ako neko vrijeme (pola minute, npr.) promatramo neku obojenu točku primarnom ili sekundarnom bojom, a zatim pogledamo u bijelu plohu, pojaviti će nam se pred očima njena suprotna boja, upravo ona sa druge strane Ostwaldovog kruga. Za takve boje kažemo da su jedna prema drugoj u komplementarnom kontrastu.
Komplementarni parovi su:
crvena - zelena
narančasta - plava
žuta - ljubičasta

Više o kolorističkim kontrastima ovdje.

Boje poredane po količini svijetla s odgovarajućim tonovima ispod:

Boja ima i svoju prirodnu količinu svjetlosti u sebi; tako je žuta bez primjese bijele svijetlija od plave, npr. Možemo ju provjeriti gledajući u boje kroz trepavice. Vidimo da čista crvena i zelena imaju otprilike jednaku svjetlina.U povijesti umjetnosti karakteristična je upotreba čistih boja u tzv. ekspresionizmu početkom 20-og stoljeća, počevši od fovista; takva zamjena tonske modulacije čistim bojama naziva se modulacija.

Munsellov sustav boja:
Munsell je početkom dvadesetog stoljeća "oprostorio" kružnicu u oblik kugle uspostavljajući razlikovanje triju dimenzija boja: kromatsku (hue), svjetlinu (value) i čistoću, zasićenost ili intenzitet (chroma ili saturation); time počinje tzv. kolorimetrija. Na lijevom grafikonu možemo pratiti promijenu tona boje po visini, kromatsku promijenu po obodu kružnice i promijenu zasićenja od oboda prema centralnoj osovini (sivoj).

Napokon, termin nijansa odnosi se na bilo koju od tri moguće promjene karaktera boje - kromatsku, svjetlosnu i kvalitativnu. Lijevo je primjer nijanski plave boje: u gornjem su redu nijanse poje prema vrsti, u srednjem nijanse prema tonu, a u donjem redu nijanse prema čistoći. Sve je to plava boja u petnaest svojih nijansi. Drugim riječima, ton boje jest nijansa, ali nijansa nije samo ton. Općenito, pojam "nijansa" odnosi se na bilo kakav mali pomak ili razliku.