POVRŠINA
 PRVA STRANICA     

  Likovni elementi:  točka,  crta,  boja,  ploha,  prostor



Michelangelo Buonarotti: "Robovi"
Pri obradi kamena Michelangelo dolazi gotovo do apstrakcije usred renesanse, pokušavajući kamenu ostaviti što više njegovog izvornog karaktera. Tako i sama tema postaje simbolična - obrađeni likovi su sada robovi neobrađenog kamena iz kojeg se pokušavaju osloboditi i izaći.


Vincent Van Gogh: "Zvijezdana noć",
slikarske teksture, impasto faktura.

  

  Površina je vanjski izgled plohe; a možemo reći i da je površina vanjski izgled nekog volumena za koji je površina uvijek vezana.

  Vanjski svijet doživljavamo preko svih svojih čula, površinu osim okom (vizualno) možemo doživjeti i dodirom, iz promjena na našoj koži: ovo zovemo taktilni ili haptički doživljaj. Vizualni i taktilni doživljaj nam se međusobno isprepliću, i jedino osobe slijepe od rođenja mogu isključivo taktilno doživljavati svijet. Riječ tekstura dolazi od lat. textura - tkanje, tkanina, sklop, sastav, i vidimo kako je povezana sa riječima tkanje, tekstil, i s rječju tekst. Lako si možemo predočiti kako se radi o određenom nizanju i prepletu sitnih elemenata (slova, niti, zrnca) koji zajedno stvaraju dojam hrapavosti, obrađenosti neke površine.

Osnovna svojstva površina su njihova tekstura i faktura.

1. Tekstura
  O teksturi je već bilo riječi na stranici "Crta". Ponovimo:tekstura je karakter površine i kao takva može biti
- plastička (hrapavo ili glatko, taktilna),
- slikarska (različite gustoće mrlja koje čine površinu) i
- crtačka tekstura, gdje se koriste crtački elementi - točka i crta - za različito ispunjavanje i rasteriranje površine ograđene obrisnom crtom. Pogodna je usporedba s oranicom, poljem koje je omeđeno od ostalih susjeda i obrađeno linijama - brazdama. Dakle, obrisnom linijom stvaramo oblik koji iznutra ispunjavamo teksturnim crtama.

Plastičke teksture su opipljive i ovise ili o karakteru materijala čiju površinu doživljavamo, ili o načinu obrade tog materijala - glačanjem i poliranjem recimo. Razumije se da drvo ima različitu površinu (time i teksturu) od kamena ili bronce. Ali u umjetnosti se nije uvijek razumijevalo samo po sebi da se upotrebljenom materijalu poštuju (ostavljaju) njegova svojstva, već su se skulpture od kamena primjerice glačale do visokog sjaja oponašajući broncu. Stoga poneki umjetnici ostavljaju dijelove skulptura posve neobrađenima kako bi što manje zadirali karakter i osobnost upotrebljenog materijala. Ponekad se, s druge strane, računa na veći raspon taktilnih doživljaja koje materijal, alat i autor mogu pružiti, a gledatelj percipirati - tako se stvara više stupnjeva i oblika hrapavosti i uglačanosti površine, pa govorimo o sitnozrnatim, krupnozrnatim, naboranim, ispicanim, valovitim i drugim teksturama. Desno gore je skulptura Constantina Brancusija: "Muza"; uočavamo dva materijala - kamen i broncu uglačanu toliko da odražava okolinu poput ogledala. Ali na vrhu stilizirane glave koja je tako uglačana vidimo obrađeni, teksturirani dio koji označava kosu i ukazuje na jasnu promijenu rukopisa autora, čak i u promjeni boje (zatamnjeni metal je tu možda i paljen). Primjetite i kompozicionu ulogu postolja: i ono je zaglađeno toliko da nismo sugurni čak ni o kakvom se materijalu radi (moglo bi biti u pitanju i uglačano drvo).

 

Rembrandt van Rijn: "Autoportret"

  

2. Faktura
  Faktura u likovnim umjetnostima označava likovno-tehnički postupak obrade površine likovnog djela, ili drugim rječima umjetnikov rukopis. U slikarstvu se to odnosi na način nanošenja boje kistom koji može biti
- impasto: gusti, debeli nanos koji se bore i taktilno je osjetljiv, i
- lazuran namaz: tanak i proziran sloj boje glatke površine.
U modernoj umjetnosti najpoznatiji primjer impasto rukopisa ima Vincent Van Gogh koji je boju osim kistom nanosio i prstima, pa je tako stvoren i trodimenzionalni reljef na slici čije brazde u potpunosti odgovaraju potezima, gotovo kao da se radi o slici izvedenoj Breillerovim pismom za slijepe.
U tradicionalnom slikarstvu vrijedilo je pravilo da se svjetle boje nanose impasto, a tamne lazurno. To je posebno uočljivo na slikama iz razdoblja baroka (npr. Rembrant) na kojima bijela boja svojom reljefnošću gotovo dobiva autonomiju od ostatka slike, i u njoj možemo uživati kao u minijaturnim skulpturicama, a ne samo vizualno.

U kiparstvu faktura se odnosi na način obrade materijala udarcima dlijeta, modeliranjem gline, brušenjem i uopće načinom upotrebe raznih alata.

  Fakturom kao rukopisom se možemo služiti u svrhu prepoznavanja autorskog stila nekog umjetnika, poput grafologa. Osobnost fakture je jedan od načina autorskog izražavanja pojedinca na svojem djelu, poput kompozicije, teme, sadržaja i drugog što čini unikatnost svakog umjetničkog djela.
     

Vincent Van Gogh: "Autoportret", 1889.
Desno gore vidimo pravi Van Goghov autoportret, a ispod njega falsifikat. Pod jakim bočnim svjetlom jasno su vidljive fakture koje na originalu prate poteze i boju, dok se na krivotvorini ponašaju posve drugačije.