Ploha je oblik koji ima samo širinu i dužinu. Tako, u doslovnom smislu definicije plohom smijemo nazvati samo svjetlosnu mrlju (snop svjetlosti zaustavljen nekom preprekom), ili sjenu (koja je inverzija svjetlosti); takvu plohu nazivamo apsolutna ploha.
  Ipak, za potrebe lakše komunikacije, plohom ćemo nazvati i one oblike koji imaju treću dimenziju, ali nenaglašenu. Pri tome mislimo da mrlja boje na platnu ili papiru ipak ima svoju visinu iako zanemarivu (visinu koja, uostalom, i nije tako zanemariva pri nekim impasto fakturama, kao kod Van Gogha recimo). Dakle, možemo reći da se u slikarstvu koristimo plohama, za razliku od crteža gdje se koristimo crtama.

  I sam papir i platno su plohe na kojima sliku komponiramo novim plohama. Slikati možemo tako da poštujemo dvodimenzionalnost plohe upotrebljavajući naglašeno dvodimenzionalne oblike, a možemo i stvarati iluziju prostora na plohi upotrebljavajući tonsku modelaciju i geometrijsku perspektivu, te time "negirati" plohu i njen karakter. Kipar Jean (Hans) Arp poznat je po svojoj tvrdnji da su ljudi "zaboravili kako izgleda ploha"; on ih pokušava podsjetiti svojim slobodnim oblicima u kojima nema traga nikakvoj iluziji.

  Oblici ili likovi kojima se služimo na plohi mogu biti
a) geometrijski oblici: kvadrat, pravokutnik, trokut, krug, elipsa itd.
b) slobodni ili organski oblici, koji se slobodno razvijaju, bez uočljivog pravila geometrizacije, imaju element slučajnosti u svojoj građi.

Plohe još mogu biti:
1. Samostalne plohe - načinjene geometrijskim i slobodnim likovima, i
2. Funkcionalne ili nesamostalne plohe - oplošja koja zatvaraju neki volumen. U arhitekturi su to fasade i unutarnje stijene, a u kiparstvu vanjski i unutarnji dijelovi kipa gdje se susreću volumen i prostor.

  Ploha ima granicu koju oko čita kao obris ili konturu; u tom smislu svaka ploha ima više ili manje naglašenu obrisnu liniju. Ploha također ima i boju koja joj dolazi od površine na koju pada svjetlost, a od površine ploha preuzima i teksturu. Maksimalna neutralizacija svih ovih elemenata na plohi dešava se na zrcalu koje se trudi neutralizirati vlastitu površinu, boju i teksturu; napokon, zrcalo ukida i samu plohu uspostavljajući privid reflektiranog okoliša. Još neki materijali, kao staklo npr., mogu negirati svoje oplošje i time postati nevidljivi. Doslovnost dvodimenzionalnih oblika možemo doživjeti i na televizijskom ekranu, ili trenutno na zaslonu monitora na kojem ovo čitate. Dodajmo još i fotografiju kao izrazito plošan medij.

  Potrebno je još razlikovati plohu od plošnog, kao u slučaju plošno istanjene mase. List papira ili list sa drveta su vrlo tanki i ulaze u definiciju o nenaglašenoj trećoj dimenziji; ipak, oni su i taktilni, ruka može osjetiti njihovu minimalnu masu pa ih masama i nazivamo, ali plošnim. Pri radu s djecom plošnost možemo osvještavati upotrebom kolaž papira.