Kontrast

KONTRAST

Kompozicijska načela:
- ritam
- ravnoteža
- harmonija
- proporcije
- dominacija
- jedinstvo

Kontrast je sinonim za suprotnost, odnosno naglašena različitost.
To znači da najmanje dva ili više elemenata moramo postaviti u odnos:
Usporedbom zaključujemo da su prva dva trokuta jednaka, druga dva nenaglašeno raličita, dok je tek kod zadnjeg para različitost dovoljno naglašena da možemo govoriti i suprotnosti, odnosno o kontrastu.

Još nekoliko kontrastnih mogućnosti: osim po veličini, trokut je suprotan od kružnice po tome što ima kuteve; ali i trokut i kružnica postaju slični kada se kao geometrijski likovi usporede sa slobodnom krivuljom. U trećoj opciji tokut se uspoređuje s drugim trokutom iste veličine, ali kontrastnim po boji - jedan je bijeli, drugi crn.

Eduardo Paolozzi: "Posljednji idol", 1963.

Nadalje kontraste možemo tražiti u uspoređivanju drugih maksimalnih razlika: veliko-malo, visoko-nisko, dugo-kratko, mršavo-debelo, jedno-mnogo,oštro-tupo i tako dalje.

Koloristički kontrasti čine zasebnu grupu.
Prema Ostwaldovom krugu kontrastne su boje na suprotnim stranama kruga. Sistematizaciju kontrastnih svojstava dao je Johanes Itten prema kojem razlikujemo:
a) kontrast boje prema boji
b) kontrast svjetlo - tamno
c) kontrast toplo - hladno
d) komplementarni kontrast
e) simultani (istodobni) kontrast
f) kontrast kvalitete
g) kontrast kvantitete

Robert Delaunay:
"Homage Bleriot-u", 1914.

1. Kontrast boje prema boji
Ovo je najjednostavniji koloristički kontrast - uzimaju se i uspoređuju samo čiste boje. Najveća je razlika između primarnih boja - žute, crvene i plave - od kojih ni jedna ne sadrži nimalo od druge dvije boje. Ovo nazivamo
a) kontrast boje prema boji I. reda

Nešto manji je intenzitet između sekundarnih boja koji zovemo
b) kontrast boje prema boji II. reda

I na kraju najmanji kontrast čini
c) kontrast boje prema boji III. reda

Lj. Ivančić: "Riblja kost i tava", 1959.

2. Kontrast svijetlo - tamno
Najizraženiji svjetlosni kontrast nose crna i bijela boja, ali svjetlosna suprotnost se može izraziti svim bojama, dodavanjem crne i bijele. Čak i bez dodavanja crne i bijele boje imaju vlastitu količinu svjetla, tzv. valere, pa je tako žuta najsvjetlija, slijedi ju narančasta, zatim crvena i zelena, pa plava i na kraju ljubičasta kao najtamnija. Svjetlosnu vrijednost boja lakše ćemo uočiti ako boje gledamo kroz trepavice, što će apsorbirati finije razlike.

Andre Derain:
"The Turning Road, L'Estaque", 1906.

3. Kontrast toplo - hladno
Toplina i hladnoća boja su psihološka svojstva boja koje nesvjeno ali dokazano osjećamo; poznati su primjeri različito obojanih staja za trkaće konje koji su se brže hladili i sušili od znoja u plavozeleno obojanoj štali, kao i pokusi sa ljudima koji su sobe obojane hladnim bojama doživjeli doslovno hladnijim za nekoliko Celzijusovih stupnjeva. Uostalom, crvena, žuta i narančasta su boje sunca i vatre, a plava, zelena i ljubičasta su boje voda i leda.
U Ostwaldovom krugu sve tople boje nalaze se na lijevoj polovini kruga, a hladne na desnoj. Dodavanjem tople boje hladnoj možemo hladnu učiniti toplijom - dodavanjem žute zelenoj dobiti ćemo žutozelenu. Napokon, tople boje imaju ekspanziona svojstva (vizualno se šire i približavaju) a hladne boje introvertna svojstva (vizualno se skupljaju i udaljavaju).

V. Van Gogh: "Noćni caffe", 1888.

4. Komplementarni kontrast
Komplementarni odnos dobivamo stavljanjem u odnos jedne primarne boje s jednom sekundarnom dobivenom od druge dvije primarne, recimo:
crvena : zelena (zelena=žuta+plava).
Takve su boje točno dijametralno suprotne na Ostwaldovom krugu boja, i njihovim međusobnim miješanjem uvijek se dobiva siva. To vrijedi samo za pigmente; ako pomiješamo raznobojne svjetlost, reflektorima recimo, od svih boja dobiti ćemo bijelu.
Komplementarni parovi su:
crvena - zelena
žuta - ljubičasta
narančasta - plava
Ti parovi su istovremeno i u toplo-hladnom kontrastu i u svjetlo-tamnom kontrastu.

Albersova vježba pokazuje kako sintagma vlada nad pojedinačnom bojom: dva "iksa" su iste boje, ali zbog okolice gornji vidimo kao svjetliji

5. Simultani (istodobni) kontrast
Ako se zagledamo u crvenu točku oko pola minute pa skrenemo pogled na bijelu podlogu pojaviti će se paslika - prividna zelena točka. Isto vrijedi za sve boje unutar komplementarnih parova; naše oko samo, sukcesivno, stvara suprotnost viđenoj boji, što je izrazito važno slikarima prilikom slaganja boje uz boju. Naime, naše oko ne vidi doslovno boju koja je pred nama, već ju simultano modificira tražeći joj vizualni par. Ako želimo doista vidjeti boju objektivno potrebno ju je izolirati sivom šablonom, a poželjno ju je identificirati i na nekoj od kolorističkih mapa, recimo DIN standardom.
Osim prirodnog kontrasta što ga proizvodi naše oko Paul Klee razlikuje i kontrast krivih parova, npr. ljubičaste i zelene. Pogledajmo građu ovog para: ljubičasta= plava+crvena, zelena= plava+žuta. Izvršimo sukcesivno priduživanje: ljubičasta će si iz sastojaka zelene uzeti žutu, ostati će plava. Zelena će si iz sastojaka ljubičaste uzeti crvenu, ostati će plava. Tako će oko težeći ispravku kršenja sintaktičkih pravila stvoriti kompleksnu vizualnu igru - bilo zbog sintagme ljubičasta-žuta, bilo zeleno-crvene, ali obje će boje postati plavije, što će stvoriti "osjećaj" plave boje.

6. Kontrast kvalitete
Kvaliteta boje označava njenu čistoću, zasićenost, intenzitet. Jarkost boje je to veća što je manje sive u njoj, ili u slučaju tehnike akvarela što je manje vode u pigmentu. Dakle više sive ili vode - boja je manje čista, intenzivna, kažemo - degradirana je. Tako možemo kontrastirati boje veće i manje čistoće odnosno kvalitete. Čistoću boje nazivamo valer.

G. Braque: "Biljar", nekoliko crvenih točaka drži ravnotežu ostatku slike u zelenim tonovima

7. Kontrast kvantitete
Kvantiteta znači količina; ovdje se dakle radi o suprotstavljanju više ili manje boje, u obojenim plohama ili mrljama.
Nositelji količine svjetla u boji određuju i materijalnu količinu boje na plohe koja teži uravnoteženosti. Tako će najsvijetlije žute biti potrebno tri puta manje od najtamnije ljubičaste, a crvene i zelene otprilike jednako. Sličnom se progresijom mogu odrediti i ostali odnosi između spektralnih boja:

Takav odnos vrijedi samo za čiste boje; promijenom kvalitete mijenjaju se i omjeri. Intenzivnije i zasićenije boje teže su od manje intenzivnoh odnosno manje zasićenih, pa ponekad samo mala količina jedne boje može držati ravnotežu velikoj količini druge. To nazivamo optička ravnoteža i možemo ju vidjeti na primjeru lijevo: Georges Braque: "Biljar".

Kontrasti prema Paulu Kleeu

Kleeov kontrast "krivih" parova:


			-
	+				+
I		\		/		I
I						I

Druga, kraća sistematitacija kolorističkih kontrasta dana je od strane Bauhauskog pedagoga i slikara Paula Klee. Klee priznaje samo dvije vrste kontrasta:
1. komplementarni kontrasti
2. "krivi" parovi
Obje vrste kontrasta su već objašnjene. Podsjetimo na djelovanje "krivih" parove: oni se temelje na komplementarnom, točnije simultanom kontrastu. Ako u susjedstvo stavimo narančastu i ljubičastu boju, oko će samo potražiti komplemente za svaku boju i izdvojiti ih - narančastoj treba plava koje ima u ljubičastoj (preostaje crvena), a ljubičastoj treba žuta koje ima u narančastoj (opet preostaje crvena). Tako se pojavljuje privid "preostale" boje, odnosno crvenkasti dojam.