|
Primjere
pritisnuti za uvećanje
 |
Semiologija i strukturalna korelacija | |
|
Miroslav Huzjak objavljeno
u: Metodika, |
Podsjećanjem na poslovicu kako "slika vrijedi 1000 riječi" uvesti ćemo se u osjetljiv i široj javnosti malo poznat odnos između slike i riječi, a kroz taj odnos i do pročišćivanja pojma komunikacije uopće. Zapitati ćemo se kako nam se to slika "obraća", kako ju možemo "čitati", ali i što zapravo znači prenijeti i primiti neku poruku. Tako će nam već iz uvoda postati razvidno da će se provjeriti i same pedagoške metode komunikacije između učitelja i učenika, te možda i ponuditi kvalitetnije mogućnosti odgoja i obrazovanja. |
|
| Afazija i struktura jezika | ||
|
Istraživanje poslijedica bolesti mozga afazije koja blokira jednu moždanu polutku (lijevu ili desnu) i tako dezintegrira glasovni sustav, potvrdilo je Saussureovu teoriju o dva aspekta jezika. On je postavio dva osnovna obilježja jezika: paradigme (znakove, npr. slova i riječi) i sintagme (pravila organiziranja znakova, gramatika); o tome više kasnije. Razlikujemo dvije temeljne vrste afazije: u slučaju poremećaja paradigmatskog shvaćanja (Jakobson to naziva poremećaj sličnosti) bolesniku je prijeko potreban kontekst; ako je riječ izvađena iz rečenice ona mu ništa ne predstavlja. On će olovku opisati njenom funkcijom: "Za pisanje". Kada je zamoljen da ponovi riječ "ne", jedan je pacijent odgovorio: "Ne, ja ne znam kako to učiniti." Ista riječ u različitim kontekstima za ovog su afatičara dva različita pojma. Kada se nije uspio prisjetiti riječi za "crno", opisuje ga kao "ono što se čini za mrtvoga"; to je skratio u "mrtav". U slučaju poremećaja sintagmatskog shvaćanja (Jakobson govori o poremećaju susljednosti ili agramatizmu) narušena je sposobnost građenja rečenice; rečenica postaje "hrpa riječi". Prvo iščezavaju riječi s čisto gramatičkim funkcijama: veznici, prijedlozi, zamjenice i članovi, stvara se tzv. "brzojavni stil". Čest je infinitiv i nominativ od padeža. Složenicu poput Thanksgiving (blagdan zahvale) ovaj afatičar razumije, ali ne shvaća značenje riječi thanks i giving. On razumije paradigme, ali ne i sintagme. (Jakobson, Halle, 1988.) |
||
| Jezik, jezičnost i govor | ||
|
|
Vratimo se sada Ferdinand de Saussureu. U knjizi "Tečaj opće lingvistike" (koju su nakon njegove smrti na osnovu predavanja sastavili njegovi studenti 1916.g) Saussure razlikuje pojmove langue (jezik, jezik kao sustav ili jezik u užem smislu riječi), langage (jezičnost, sveukupnost jezičnih pojava, jezik u širem smislu riječi) i parole (govor, besjeda). To razlikovnanje je omogućilo slobodniju upotrebu pojmova jezik i jezičnost nego što je usko lingvistička. Jezičnost (langage) kao semiološki termin može se odnositi na sve znakovne sustave koji udovoljavaju zahtjevu dviju jezičnih osi: paradigmatskoj i sintagmatskoj. Paradigme su znakovi; sintagme su sustavi, sintakse, pravila po kojima se znakovi raspoređuju. Jezičnost obuhvaća osjetilni jezik, verbalni jezik i matematički jezik. Tako nam je sada dozvoljeno načiniti usporedbu: kao što glasovi ili slova povezani po gramatičkim pravilima čine artikuliranu rečenicu, tako i likovni elementi (točka, crta, boja) povezani po pravilima kompozicijskih načela (ravnoteža, kontrast, ritam...) čine likovnu artikuliranu "rečenicu". Stoga vizualni jezik čine likovni elementi (paradigme) i kompozicijska načela (sintagme). I kao što u književnom jeziku različiti glasovi, slova i riječi nabacani bez gramatike nemaju smisla (osim eventualno subjektivnog, ako netko izmišlja vlastiti jezik), tako ni nabacane crte, boje i mrlje bez kompozicijskih sintaktičkih pravila nemaju likovnog ni estetskog smisla, odnosno sadržaja - tako uostalom često nastaje kič, odnosno nepoznavanje likovne gramatike. Jezik i govor međusobno su prepleteni; nema jezika bez govora i obratno. Razlika ipak postoji: jezik je opći sustav elemenata i sintaktičnih pravila, a govor je praktična upotreba jezika, individualiziran i poseban za svakog pojedinca; s druge strane jezik je jednak za sve. Govori razrađuju jezike u pojave: iz osjetilnih jezika proizlaze likovne, glazbene i plesne umjetničke pojave; iz verbalnih jezika proizlaze pjesničke, prozne, scenske i filmske umjetničke pojave (film zapravo u sebi sadrži sve umjetnosti, a u školi je smješten pod jezičnu nastavu); iz matematičkog jezika proizlaze fizikalne, kemijske, geološke i biološke prirodne pojave. Govor se ostvaruje kroz medij; za verbalni govor potrebna je usna i nosna šupljina te jezik; za likovni govor trebamo likovno-tehnička sredstva (olovka, ugljen, kist...), ali i vlastitu ruku i motoričku uvježbanost. Mediji također mogu imati vlastiti jezik; ista ruka načiniti će različite linije ugljenom (prašnjava) i perom i tušem (oštra, napeta). Različiti instrumenti, iako odsvirani istim tonom, glasnoćom i trajanjem, imati će različitu boju zvuka (zbog različitih alikvota); itd. |
|
| Znak | ||
|
|
Komunikacija je dekodiranje dogovorenih znakova. Saussure znak (paradigmu)
dijeli na dvije polovine: označitelj i označenik - označitelj riječ,
odnosno akustička slika (psihički otisak) i označenik pojam na koga
se taj naziv odnosi. Čini nam se kako je te polovine nužno čine jedno
cijelo; ali u prijevodima s drugih jezika otkrivamo kako nije tako:
uzalud ćemo pokušavati na engleski jezik prevesti riječ "odgoj" jer
englez uopće ne poznaj taj koncept. Ako ne znate grčki, ova je riječ
za vas čisti označitelj: |
|
|
Semiologija |
||
"Jezik je sustav znakova koji izražava misli i po tome je usporediv s
pismom, s abecedom za gluhonjeme, sa simboličkim obredima, s oblicima
pristojnosti, s vojničkim znakovima itd. Možemo dakle zamisliti jednu
znanost koja izučava život znakova u krugu društvenog života; ta bi znanost
tvorila dio socijalne psihologije, a posljedično tomu i opće psihologije;
nazvat ćemo je semiologija (od grčkoga  ,
semeion - znak) ". Ovaj Saussureov citat iz "Tečaja" (str. 62, 2000.)
jasno objašnjava interdisciplinarne mogućnosti njegovog sustava koji će
se nazvati strukturalizam. Semiologija je opća teorija znakova (Anglosaksonci
ju nazivaju semiotika). Ubrzo su se javili mnogi praktičari koji su unutar
svojih područja poduprli stvaranje nove znanosti - Claude Lévi-Strauss
u području antropologije, Michel Foucault u području povijesti i sociologije,
Roman Jakobson u području lingvistike, Jacques Lacan u području psihoanaliza,
Roland Barthes u području hermenautike mode i reklama, i još mnogi drugi.
Čitanje znakova kao kodova koristi i morzeova abeceda, braillerovo pismo,
semafori i prometni znakovi, neverbalna komunikacija između ljudi (intonacija
glasa, geste i kretnje...) i štošta drugo. Društveni znakovima posebno
se bavio Roland Barthes u "Mitologijama". Trgovina prodaje slike a ne
proizvode. Odjeća je vrlo uobičajen način odašiljanja znakovnih poruka,
iako se to često prebacije na razinu ispod praga svijesti, zamagljujući
svoj odabir poruke tzv. ukusom. Ali, iako gotovo svatko smatra kako mu
se "sviđa" odjeća koju nosi, znakovito je kako nitko ne nosi (u svakodnevnici)
odjeću iz mode od prije nekoliko stoljeća. Naprosto, takva odjeća danas
gotovo nište ne znači, njene su riječi arhaične. Naprotiv, u suvremenom
sustavu znakova "odijelo čini čovjeka" poručujući drugima kako je njegov
vlasnik/valsnica "imućan", "neovisan (o tuđem mišljenju)", "moderan (ovisan)
", "avanturist", "sportski tip", "buntovnik", "opasan" ili sklon nekoj
drugoj društveno "čitljivoj" grupaciji. Moda se ne razvija, ona se mijenja;
odjevni predmeti (paradigme) i načini njihovog komponiranja (sintagme)
odašilju poruku modernosti, ovisno o društvenom krugu vrednuje se njeno
praćenje ili kršenje (avangardnost ili subkultura). U svakom slučaju važno
je držati se pravila; nitko se doista ne želi svidjeti samo sebi (kao
što to većina misli). |
||
| Interdisciplinarnost | ||
| Postavljena je i dokazana važna mogućnost semiologije - kada zaobiđemo površnu razinu (paradigmatsku), sve postaje analitički usporedivo na dubljoj (sintagmatskoj) razini. Naime, paradigme su disciplinarne, a sintagme interdiscilpinarne. To znači da kroz paradigmu prepoznajemo o kojoj se disciplini (području) govori: u glazbi su paradigme note, u matematici brojevi, u plesu pokreti, u lingvistici slova i riječi, u slici boje, linije itd. Sintagma je stvar komponiranja; sintagmatsko pravilo može biti identično za sve discipline i kao takvo je interdisciplinarno. Točka jest paradigma; sintagmatskim pravilom pribrajanja nastaje crta - nova paradigma. Cigla jest paradigma; sintagmatskim pravilom pribrajanja nastaje zid - nova paradigma. Točka i cigla, crta i zid na površnoj razini nemaju ništa zajedničko; ali na dubljoj razini, strukturalna analiza otkriva zajedničku sintagmu. Paradigma se dakle može vidjeti; ali ono bitno se može samo razumijeti (ili ne razumijeti). Vrijeme u kojem živimo pokazuje kako se napredak u istraživanjima najbolje može ostvariti kroz interdisciplinarnost nauka; isto to pokazuju nam i umjetnosti. Ali, dok akustika koristi fizikalna saznanja o kretanju valova kroz matematičke proračune, a karakteristično suvremeno umjetničko djelo treba istovremeno gledati i slušati, dotle prosječan konzument znanosti i umjetnosti diže ruke od pokušaja razumijevanja jednog i drugog. U školama se uči fizika 19. st. kroz razumljivu mehaniku; subatomsko shvaćanje fotona kao čestice i vala istovremeno zvuči nevjerojatno i previše filozofski čak i samim fizičarima - poznata je Schrödingerova šala o mački koja je istovremeno mrtva i živa, ovisno o načinu promatranja. Razumijevanje suvremene umjetnosti (za razliku od moderne umjetnosti čija se pravila polako naslućuju) vjerojatno je još udaljenije od obrazovnog sustava. Pa ipak, ako je umjetnost oduvijek bila "ispred svog vremena", poslušajmo i sada njene glavne odrednice - interdisciplinarnost (multimedijalnost) i happening. | ||
| Primjeri iz umjetnosti | ||
|
|
Najbolji primjer razlikovanja lingvističkog i likovnog govora možda su neke slike Renéa Magrittea. Poznata je posve realistička slika lule ispod koje piše: "Ovo nije lula". Sam Magritte je za tu sliku rekao: "Jasno je; naslikana lula nije lula. Možda zvuči simplficistički, ali to je pravi šok za ljude... koji ne razmišljaju". Sličan pokus možemo načiniti i ovako: napišimo plavom bojom riječ ŽUTO. Tako ćemo stvoriti rascjep između vizualne forme i verbalnog sadržaja koji nam može biti pomoć u svjesnom oslobađanju od shematskog opažaja. Magritte je tu ideju dugo razvijao. Prve takve slike pokazuju neutralnu pozadinu po kojoj su ispisane riječi: "ormar", "oblak", "jabuka", "nebo" i druge; lingvistički znak zamijenjuje likovni znak. Kasnije se pojavljuju kombinacije: slika "Ključ snova" se igra odnosom riječi i slike, te odnosima označitelja i označenika. Ispod slike sata piše "vjetar"; ispod konja piše "vrata". Je li to humor? Ili aludira na vrata štale? Ili cijelu kompozicije treba dekodirati kao prozor? Nema točnog odgovora; gledatelja se pokušava otklonom podsjetiti kako cijeli svijet gleda kroz lingvističko dekodiranje. Marcel Duchamp izložio je 1917. običan pisoar, začetak njegovih ready-madea. Umjetnost ili ne? To je ovisilo o okružju: ako je predmet u muzeju, nazivamo ga umjetnost. Ponovno igra riječi i značenja. Dalibor Martinis je na Venecijanskom bijenalu 1997. izložio rad "Stormtellers". U pitanju je igra ritmova: na četiri stola ritmički nanizana nalaze se četiri zvučnika okrenuta uvis obasjana stolnim lampama. Uz vizualni ritam, zvučnici proizvode i zvučni ritam - iz njih se čuje glas koji govori "brrrrrm!". U zvučnicima se nalazi voda; kada se čuje glas voda stvara valove koji nevidljivi glas čine vidljivim. | |
| Primjeri iz nastave | ||
| U nastavi, primjerice, lako možemo zamisliti zrcalno simetrične note (c-d-e:e-d-c), zrcalno postavljene geometrijske likove ili brojeve (1-2-3:3-2-1), zrcalno pokretanje udova plesača ili više plesača, zrcalnu rečenicu (tzv. palindrom: "Perica reže raci rep"; jednako se čita slijeva i zdesna) ili zrcalno postavljene boje na papiru. Jezičnom upotrebom paradigmi i sintagmi nam je omogućeno stvaranje korelacija više razine između nastavnih predmeta, tzv. strukturna korelacija. Za razliku od tematske korelacije gdje se kroz predmete provlači zajednička tema (slikamo lišće na satu likovne kulture, čitamo pjesmice o lišću na satu hrvatskog jezika, proučavamo ga na satu prirode i društva, itd.), pri strukturnoj korelaciji kroz nastavne satove provlačimo sadržajni pojam, npr. simetrija, ritam, linija i drugo. Iz tog razloga, kada slikamo glazbu (nevizualni poticaj) analizirati ćemo njenu kompoziciju (glazbenik se, uostalom, i zove kompozitor). Ako su na strani glazbe kontrasti tiho-glasno, visoko-nisko, brzo-sporo, jedan instrument-orkestar, jedan ton-akord; koji kontrasti će moći tome odgovarati na slici? Na sličan način zadržavamo sintagme a prevodimo paradigme obrađujući poeziju na satu hrvatskog jezika, proučavajući raspored riječi, metriku i druge elemente poetskog govora. Jer, izuzetno je pogrešno poeziju analizirati jednako kao prozu (npr. pitanjima "O čemu se radi u pjesmi? " i "Što je pjesnik želio reći? "). Takve metode zatvaraju opažaj za specifičnosti pojedinih govora i osuđuju učenika na banalne klasifikacije unutar isključivo lingvističkog kodnog sustava. Dakle, važno je kako, a ne što. Sadržaj a ne tema. Strukturalnost je pitanje odnosa - povijest je važna zbog odnosa uzroka i poslijedica, a ne zbog godina i bezbrojnih imena. I analiza je vezana uz riječ i sliku; stara poslovica kaže kako jedna slika vrijedi 1000 riječi. Te riječi, međutim, lako mogu biti pogrešne ako se ne uvježba vještina analize. To se lako može isprobati: dovoljno je da pokušate preko telefona točno opisati ono što vidite, po mogućnosti neki jednostavan ali apstraktan crtež (kako nositelj opisa ne bi bili označitelji). | ||
| Vidjeti nevidljivo | ||
| Literatura:
BARTHES Roland (1979.): "Književnost, mitologija, semiologija", Nolit, Beograd BELSEY Catherine (2003.): "Poststrukturalizam", Šahipašić, Sarajevo GUIRAUD Pierre (1975.): "Semiologija", BIGZ, Beograd JAKOBSON Roman, HALLE Morris (1988.): "Temelji jezika", Globus, Zagreb SAUSSURE, Ferdinand de (2000.): "Tečaj opće lingvistike", ArtTresor naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje |
Paul Klee je ustvrdio: "Funkcija umjetnosti nije ponoviti viđeno, već nevidljivo učiniti vidljivim". Kada činimo poredbu, jedan isti sustav odnosa (sintagme) među različitim označiteljima nameće istu strukturu. Nastaje asimiliranje nepoznatog poznatim, koje nepoznatom daje prepoznatljivu strukturu poznatog; tj. smisao - zvijezdane konstelacije, ezoterija, religija i mitologija, filozofija, pa i sama nauka (vizualicija atoma, gravitacije, sile i sl.) koja je red koji namećemo prirodi. Društvo tako poredbama može vratiti raison d'etre koji se čini da gubi rascjepkanim (shizofrenim?) doživljavanjem Svijeta. Djeca, pak, koristeći uvijek iste pojmove u različitim školskim predmetima (geometrijski lik u matematici i likovnoj kulturi, ritam u glazbenoj i likovnoj kulturi, tlocrt u prirodi i duštvu i likovnoj kulturi itd.) bitno ubrzavaju svoje učenje, a prisutan je i važan odgojni elemenat - svijet je cjelovit. Tada se ne bi pojavljivali sada uobičajeni prizori - reljef zemljišta se teško povezuje sa reljefom u kiparstvu ili - što se nedavno dogodilo u višem razredu - Ljudevit Gaj sa sata hrvatskog jezika nije se u dječjoj glavi mogao povezati s Ljudevitom Gajem iz povijesti. | |
.
Ako ove znakove izgovorite čut ćete "logos". Iako nas naivno uvjeravaju
kako to znači "riječ" ili "zakon", istina je da će se svaki riječnik
namučiti kroz mnogo stranica pokušavajući nam prenijeti koncept koji
naš jezik - a s njim i naša civilizacija - jednostavno ne poznaje. Označitelj
(npr. riječ) dakle nije naziv za označenika, već njegov interpretator.
Iako nam se čini kako riječi univerzalno označavaju pojave, prevoditelji,
koji s ovim imaju najviše problema, znaju da nije tako. Jedna apstraktna
slika (slika bez teme) je označenik bez označitelja ; neosviještena
publika u njoj očajnički traži asocijacije kako bi stvorila označitelja.
Međutim, označitelji su naprosto boje i tonovi. Označitelj mogu biti
i kodirani pokreti (skidanje šešira, pružanje ruke), intonacija glasa
i drugo. Ovaj odnos označitelja i označenika neobrazovanoj publici stvara
teškoće kod slušanja glazbe kao najapstraktnije umjetnosti - zbog nepoznavanja
glazbenog jezika, u njoj se traže asocijacije ili emocije; a ako ne
ide drugačije, glazbi se dodaju riječi. Poezija se često igra zadrškama
i razdvajanjima označitelja i označenika: "ja-buka, ti-buka", npr.,
ili "Taram, baram, beca". U razredu možemo iskoristiti ova znanja kako
bismo pomogli djecu u razdvajanju ta dva dijela znaka - zatražimo od
njih da prikažu tri tarama, tri barama i tri bece. Djecu u početku zbunjuje
odgoj koji su već primili izvan škole, ali ubrzo prihvaćaju kako sami
mogu izmišljati slobodne oblike i njihove odnose. Ipak, nekima je vezivanje
slike i riječi već sa sedam godina toliko okoštalo da prikazuju bilo
kakvu pojavu iz okolice - makar i nogometno igralište. Slični se prikazi
mogu dobiti i kod drugih nevizualnih poticaja; slikanju glazbe primjerice.
Ako motivacija nije pravilno izvedena, djeca će slikati note i muzičke
instrumente. Pravilna motivacija izbjeći će takve figurativne prikaze,
pa i doživljaj glazbe (jer je subjektivan i promijenjiv), a potražiti
će mjerljive odnose - glasno-tiho, brzo-sporo, visoko-duboko itd., te
ih "prevesti" u likovne kontraste. 
