Vesna Parun

Likovne analize i interpretacije poezije

Pjesme možemo likovno interpretirati na više načina, ali uvijek treba imati na umu da se tu radi o prijevodu; a prijevod nikad ne može biti doslovan. Uostalom, pozdrav na engleskom jeziku "How do you do" na svakom drugom jeziku je besmislen, on je fraza. Zbog toga je za taj pozdrav važno "što njime netko želi reči" i tako ga prevesti, a ne doslovno riječ po riječ. Ista je stvar sa prevođenjem nevizualnih poticaja koji imaju vlastiti jezik (glazba, poezija, pokret i sl.) u likovni jezik. Evo nekih primjera:

Vesna Parun:

Ide zima

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
šumu ima.

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
majku ima.

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
krzno ima.

Ide zima

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
šumu ima.

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
majku ima.

Zima ide,
ide zima.
Mali zekan
krzno ima.

Ide zima

Zima ide
ide zima
Mali zekan
šumu ima

Zima ide
ide zima
Mali zekan
majku ima

Zima ide
ide zima
Mali zekan
krzno ima

autor ideje:
prof. Marcel Bačić

Ovdje imamo primjer pjesme koja se upravo školski vidljivo bavi poetskom strukturom. Upotreba riječi izvađena je iz konteksta banalnog označavanja pojava iz okolice; zima više nije samo godišnje doba, već i gradivni materijal pjesme, cigla koja se u suodnosu sa ide zrcalno simetrično prebacuje u novi red (zima-ide : ide-zima), a zatim se sve zajedno simetrično translatira u novu kiticu, i tako do kraja pjesme. Mali zekan je središnje sidro koje dinamizira kompoziciju svake kitice: iznad njega su (uvijek) dva reda, a ispod jedan; on kao jedna velika boja (zelena, na našem primjeru) ravnotežno odgovara dvjema dvostruko manjim bojama (gore: plava+žuta, dolje: ljubičasta+crvena), dakle odnos težina je uvijek 2=1+1. Napokon, preostala riječ je ona živa tvar u pjesmi koja je slobodna i koja se mijenja (šumu, majku, krzno) koju smo označili jednom bojom (ljubičastom) ali kroz različite tonove. Ipak, i taj živi oblik nema autonomnu volju, već se pokorava metrici kompozicijske strukture cijele pjesme, odnosno dozvoljenom broju slogova: kada bi umjesto šumu pisalo šumicu (slog više), ta bi riječ bila strano tijelo koje ne poštuje zakone okolice u kojoj živi, i okolica bi ju odbacila.
Zbog svega toga, veoma je bitno da se pri analizi pjesme ne povedemo samo za značenjem riječi, i ne odvedemo razgovor k zečićima i njihovim repićima i mamama, jer tada ne prepoznajemo suštinsku razliku poezije i proze (a i proza nudi mnogo više materijala od doslovnog značenja pojedinih riječi). Još jednom: šumu je za pjesmu od fundamentalne različitosti od šumicu, i ako u interpretaciji obje riječi tretiramo kao jednako važne kroz pitanja: "Što sve ima mali zec (čak ne ni zekan)?", onda smo posve promašili smisao analize poezije, i vjerojatno čak i djeci zatvaramo za sva vremena mogućnost da ikada više u kasnijem životu upoznaju svu strukturalnu slojevitost umjetnosti i uživaju u njoj.

Grigor Vitez:

Ševina jutarnja pjesma

Uvis!
Uvis ću se dići!
Do sunca ću
da ga budim
ići
ići
ići...

Ponijet ću
tamburicu
tamburicu
tamburicu

Sipat ću zvonca dolje
zelenim
žutim
i modrim
beskrajnim poljem

Gdje mi je gnijezdo?
Gdje su mi ptići?

Morat ću
sići
sići
sići
ptiće obići...

Onda ću opet
do sunca
ići
ići
ići...

Ševina jutarnja pjesma

Uvis!
Uvis ću se dići!
Do sunca ću
da ga budim
ići
ići
ići...

Ponijet ću
tamburicu
tamburicu
tamburicu

Sipat ću zvonca dolje
zelenim
žutim
i modrim
beskrajnim poljem

Gdje mi je gnijezdo?
Gdje su mi ptići?

Morat ću
sići
sići
sići
ptiće obići...

Onda ću opet
do sunca
ići
ići
ići...

Grigor Vitez koristi slične elemente za strukturiranje svoje pjesme poput prošlog primjera, ali postoji i bitna razlika: dok je u "Ide zima" svaka riječ nositelj simetrične strukture, u "Ševinoj..." je to samo jedna riječ - ići - koja se na nekim mjestima pretvara samo u slog u nekoj drugoj riječi (obići, sići, ptići), i tako postaje kičma, lajtmotiv korpusa pjesme. Osim toga, riječ ići računa i na empatijski i asocijativni udio kod primatelja: meki fonemi i i ć podsjećaju na cvrkut ptice, i na svijetle, tople boje (žutu?). Tako i umanjenica tamburica svojim dojmom i repeticijom sudjeluje u izgradnji općeg dojma pjesme, kao i ponavljajuća riječ ću (ću-ću-ću...), slovo S u sipat, i cijela onomatopejska riječ zvonca. Dolje-poljem je svesni akcent, promjena ritma, izbjegavanje monotonije.
Tako, cijela pjesma odabirom i ponavljanjem svojih ključnih glasova postaje proizvođač dojmova, koji se arikuliraju kao lakoća, svjetlost, toplina, cvrkut, ritmički lepet (krila?) i sl. Dojam zabrinutosti ptice za svoje mladunce, koji se uglavnom interpretira uz ovu pjesmu, od drugorazrednog je značenja, i nevažan za poetski izraz i bit ove kompozicije.

Zvonimir Balog:

JASNO MI JE DA BUČA BUĆI

Jasno mi je da BUČA BUĆI u oBUĆI
da je LUNA na kraju popLUNA,
da se dimi LULA iz piLULA
i da ne može forMULA bez MULA
i da se ROJ uvukao u stROJ
i da nema VOLAna bez VOLA
i da ne može sMOLA bez MOLA.
Ali nikako da mi sine
što MAJevi u MAJmunima čine
i što JA u JAbuci radim
i da li je onda JAbuka crvljiva
ili zvonimirljiva i balogljiva?

Iako ova pjesma nije posebno iskoristiva u likovnom smislu, ona je paradigma Balogovog pristupa pjesmi kao igri riječima po zvučnosti, neovisno o njihovom konvencionalnom značenju. Postavljanjem pitanja "Što JA radim u JAbuci" glasno se pristaje na nova pravila igre, pjesnička pravila koja su izvan logike običnog svijeta u kojem živimo, svijeta ograničenog gravitacijom i krutošću doslovnog razumijevanja komunikacijskih znakova. Razvidno je da pjesma uspostavlja svoj univerzum u kojem riječi oživljavaju i započinju međusobnu igru u koju uvlače i čitatelja - ako ih želi pročitati, i ako nije previše krut inzistirajući na pravilima svakodnevnog svijeta i značenja.

Pjesmi možemo analizirati i kompoziciju, odnosno konstrukciju. U pjesmi Z. Baloga "Što se od vode pravi" upravimo pogled u podebljana slova; vidjet ćemo kako se s vrha spušta u pjesmu jedna spirala. Možemo naslikati (kolažem teksturama npr.) tu njenu konstrukciju, ali možemo uočiti i tu kolažiranost samih riječi - voda + nešto, i to prikazati razrezujući likove iz časopisa i rekomponirajući ih u drugačije likove (deva s ptičjim nogama i sl.)

Što se od vode pravi

Od VODE se prave trave,
VODEne zatim glave,
VODnici, VODOzemci,
VODENkonjic, VODEnjaci,
VODOvodi, vinoVODI,
doVODI, sproVODI,
zaVODI, vojVODE,
nadvojVODE, VODOmari
još i mnoge druge stvari.

Razumije se,
to nije uvijek samo VODA,
još se VODI nešto doda.

ROĐENJE KIŠE

  S OBLAČIĆA
  MAGARČIĆA
  GLE, SREBRNIM
  LJESTVICAMA

  PRVA
  RADOZNALA
  KAP

  SPUSTILA SE
  K NAMA
  TAP
  !
  ZATIM DRUGA
  PETA
  KAP
  ! ! ! ! !
  LJESTVICE SE
  POLOMIŠE -
  TAP TAP TAM
  TAPTAPTAP
  ! ! ! ! !

  ETO
  MALE KIŠE
  SLAP ! ! ! ! ! ! !
  ! ! ! ! ! ! ! ! ! ! ! ! ! !

Najčešće, pjesme koje govore o kiši poigravaju se ritmovima, zato ih i treba analizirati i interpretirati ritmički. U pjesmi S. Jakševca "Rođenje kiše" ritam možemo pratiti na dvije razine: 1. zvučno, kroz nizanje slogova: s o - bla - či - ća ... ma - gar -čić - a ... gle - sre - br - nim ... lje - stvi - ca - ma (5 - 5 - 4 - 5 u prvoj strofi, 2 - 4 - 1 u drugoj, 4 - 3 - 1 u trećoj, 4 - 2 - 1 ...); i 2. vizualno, prema ispisanim uskličnicima ( 1 - 4 - 4 - 7 - 14). Uskličnike s djecom prebrojimo, a zatim plješćemo rukama. Time ćemo dobiti sadržaj pjesme: vizualno i zvučno stvoren je dojam početka pada kiše, prvi jedna kap koja odjekne u tišini, zatim još nekoliko (4), pa još toliko (4), i eto odjednom pljuska (7+14=21). Slogovi se kreću obrnuto: prvo ih je mnogo, uobičajeni žamor; potom ih je sve manje dok ih ne presijeće KAP. Novo oslšukivanje opet presijeca TAP!, i opet KAP!, a zatim se broj slogova ponovo povećava dolaskom pljuska (slapa) TAP TAP TAM TAPTAPTAP; ovdje su slogovi prvo odvojeni, i konačno se spajaju, stapaju jedan s drugim.

Postoji i mogućnost ilustriranja pjesme, njene teme, ali i tada se nikako ne smije zanemariti njen sadržaj (za obješnjenje ovih termina vidjeti tekst "O temi i sadržaju"). Možemo za primjer uzeti japanske haiku pjesme. Uz mnogobrojna pravila metrike i struktura koja određuju tu poeziju, posebno je važno pravilo o atmosferi pjesme: nizanje odabranih riječi mora u čitatelju proizvesti određeno duhovno stanje - zbog toga se ključne riječi ne smiju previdjeti. Prema svojoj atmosferi, haiku poezija dijeli se na proljetnu, ljetnu, jesenju i zimsku. Pogledajmo primjere:

Proljeće

Grm jorgovana.
Čavrljanje vrabaca
zaključuje dan

Ljeto

Roj komaraca
lebdi, kruži, zuji
i hrli nikamo.

Jesen

Suho se lišće
gomila uz ogradu
nečijeg groba.

Zima

Pas lutalica
kaska puteljkom-stane,
ne osvrće se.

Ovi haiku-i Vladimira Devidéa pokazuju kako se to radi: u zimskom haiku-u nema snijega, golih grana, čak ni hladniće; odabir riječi je taj koji stvara u čitatelju taj dojam: pas - patnička životinja, lutalica - ona nema prijatelja ni doma, kaska - kao da bejži od nečeg ali nema snage za trk, puteljkom - ne cestom ili utabanim putem ili stazom, stane - zamrzavanje, smrt; ne osvrće se - nema iza njega ničeg vrijednog pogleda. Ovakvu pjesmu bio bi zločin i barbarstvo ilustrirati jarkim bojama; ona poziva zimske, sive, akrtomatske tonove bijele, crne i, posebno, sive. Osjeća se usamljenost, prolaznost, tuga, umiranje; odlazak.

Suprotnost tom zimskom haiku-u je ovaj Dubravka Ivančana:
     Luta leptirić
     zaslijepljen
     između suncokreta!

Ova je pjesma puna boja i kolorističkih kontrasta: leptirić je zaslijepljen suncokretima tako da ni ne vidi kuda leti; a nije ga ni briga. On čini kontrast na podlozi od žutih suncokreta; možda toplo-hladni kontrast, i kontrast kvantitete. Pogledati dječje radove.

U gradnji utisaka konzumenta važnu ulogu igra i odabir samoglasnika ili suglasnika, odnosno riječi koje ih sadrže. Pogledajmo analize V. Devidéa:

   Haru no umi
   hinemosu notari
   notari kana

Proljetno more
valja, lagano valja
čitavog dana

Buson

"Fina igra glasova u Busonovu haiku dodaje još i glazbeni izraz riječima iskazanoj slici, kao neku onomatopeju odlaska i vraćanja, dizanja i spuštanja valova:

   hARU NO UMI
   hiNeMOsU NOtARI
   ...,
   hAru...
              ...notAri
   notAri kAnA

U prijevodu bi vokali O i A trebali sačuvati bar blijedu sliku u originalu tako sjajno izražene mejestetičnosti dizanja i spuštanja valova:

   prOljetnO mOre
   vAljA, lAgAnO vAljA
   čitAvOg dAnA.

"... - sve to ne predstavlja," kaže R.H. Blyth - "iz nekog nepoznatog razloga, toliko glasove valova koliko značenje dugog proljetnog dana." Ili:

   Haru no mori
   tori toru tori mo
   neburi keri

Proljetna šuma:
I ptice grabilice
sada spavaju

Rankô

- opojene, omamljene proljećem i grabilice su pale u drijemež. Sila i moć koji ne dopuštaju da budu dovedeni u pitanje ne isključuju časove sna. Uoči u originalu uspavljujuću monotomiju ponavljanja slogova ru, ri:

   haRU no moRI
   toRI toRU toRI mo
   nebuRI keRI

tekst gotovo zvuči kao neka vježba izgovora, poput: "Bura ture valja, Ture bure gura - brže bura bure valja nego Ture bure tura."
(Iz knjige V. Devidé: Japanska haiku poezija, Sveučilišna naklada Liber, Zagreb 1977.)

Pri likovnom prijevodu, samoglasnike možemo posložiti prema zvučnoj visini (u- najdublji, o, a, e, i- najviši), i zamijeniti ih bojama: npr. tonovima jedne boje (od najtamnije do najsvjetlije), valerima (ljubičasta, plava, zelena (ili crvena), narančasta, žuta), rasterima ili akromatskim tonovima (crna, tri tona sive, bijela). Tim bojama možemo naslikati doživljaj pjesme, ili izrezati pravokutnike različitih veličina koje ćemo nizati u tonovima već prema samoglasnicima kojim se redom pojavljuju u pjesmi. Umjesto boja možemo ih zamijeniti i zvučnim tonovima i odsvirati, pokretima pa odplesati, ili odpjevati. Više o ovom načinu korelacije u tekstu prof. Marcela Bačića. Primjer:

I	=	ili	ili
E	=	ili	ili
A	=	ili	ili
O	=	ili	ili
U	=	ili	ili

Dakle, uzmimo ovu pjesmu: Proljetno more valja, lagano valja čitavog dana ... i izvadimo joj samoglasnike: o e o o e a a a a o a a i a o a a ... i zamijenimo ih tonovima:



... ili valerima:

Kolaži se dalje mogu redefinirati, ili spajati u veće, zajedničke cjeline.

Napokon, ovdje Edgar Alan Poe kovori o načinu komponiranja koji je primijenio u svojoj najpoznatijoj pjesmi "Gavran".