|
E.
A. Poe: Filozofija
kompozicije
|
|
1.
Jednom
jedne strašne noći, ja zamišljah u samoći,
Čitah
crne, prašne knjige, koje staro znanje skriše;
Dok
sam u san skoro pao, netko mi je zakucao,
Na
vrata mi zakucao - zakucao tiho - tiše -
"To
je putnik" ja promrmljah, "koji bježi ispred kiše" ,
Samo
to i ništa više.
2.
Ah,
da, još se sjećam jasno, u decembru beše kasno
Svaki
ugarak, što trne, duhove po podu riše.
Željno
čekam ja svanuće, uzalud iz knjiga vučem
Spas
od boli što me muče, jer me od Nje rastaviše.
Od
djevojke anđeoske, od Lenore rastaviše,
Ah,
nje sada nema više.
3.
Od
svilenog, tužnog šuma iz zastora od baršuna
Nikad
prije osjećani užasi me zahvatiše;
Dok
mi srce snažno bije, ja ga mirim sve hrabrije:
"Putnik
moli da se skrije od te noći, bure, kiše.
Putnik
kuca na ta vrata, da se skrije ispred kiše.
Samo
to je, ništa više."
4.
Ohrabrih
se iznenada, ne oklijevah više tada:
"Gospodine
il gospođo, izvinjenje moje stiže!
Mene
teški snovi prate, a vi nježno kucat znate,
Tako
tiho i bez snage, vaši prsti vrata biše,
Da
sam sanjiv jedva čuo" - Tu se vrata otvoriše -
Mrak
je tamo, ništa više.
5.
Pogled
mrak je prodrijet htio, čudno zastrašen sam bio,
Sumnjajući,
sanjajući, sni mi paklenski se sniše;
Nedirnuta
bje tišina, znaka nije dala tmina,
Rečena
je reč jedina, šapnuta od zvuka kiše:
"Lenora"
ja šapnuh tiho, jeka mi je vrati tiše,
Samo
to i ništa više.
6.
Kad
u sobu ja se vratih, cijelom dušom tad zaplamtih:
Nešto
jači nego prije udarci se ponoviše.
"Sigurno",
ja rekoh, "to je na prozoru sobe moje;
Pogledat
ću trenom što je, kakve se tu tajne skriše.
Mirno,
srce. Da, vidimo, kakve se tu tajne skriše -
Vjetar
to je, ništa više.
7.
Prozorsku
otvorih kuku, kad uz lepet i uz buku,
Kroza
nj uđe gordi Gavran, svetih dana što već biše,
Nit
da poklon glavom mahne, ni trenutak on da stane,
S
likom lorda ili dame kroz moju se sobu diže
I
na kip Palade sleti, što se iznad vrata diže,
Sleti,
sjede, ništa više.
8.
Ovaj
stvor u crnom plaštu, nasmija mi tužnu maštu
Teškim,
mrkim dostojanstvom, kojim čitav lik mu diše.
"Nek
ti kresta jadno visi", rekoh, "kukavica nisi,
Strašni,
mračni Gavran ti si, što sa žala Noći stiže,
Kako
te na žalu zovu hadske noći otkud stiže?"
Reče
Gavran: "Nikad više".
9.
Začudih
se tome mnogo, što je jasno zborit mogo,
Premda
nejasne mu riječi malo tog mi razjasniše.
Ali
priznat mora svako, ne događa da se lako,
Da
živ čovjek gleda tako, pticu što se nad njim njiše,
Životinju
ili pticu, što nad vratima se njiše
S
tim imenom "Nikad više".
10.
Ali
Gavran sjedeć tamo, govori riječ jednu samo,
Ko
da duša mu i srce u tu jednu riječ se sliše.
To
je sve što on mi reče - dalje krila ne pokreće,
Dok
moj šapat mir presiječe: "Svi me druzi ostaviše,
Otići
će i on kao nade što me ostaviše".
Tad
će Gavran "Nikad više".
11.
Dok
ja stajah još zatečen - odgovor bje spremno rečen.
"Nema
sumnje," rekoh, "ta je riječ tek trica, ništa više
Od
nesretnog gazde čuta, kojega je sudba kruta,
Pratila
duž njegova puta, dok mu sve se pjesme sliše
U
tužaljke puste nade, koje teret u se zbiše,
Od
"nikada-nikad više".
12.
Al
taj stvor u crnom plaštu, još mi u smijeh goni maštu,
Ja
naslonjač tad okrenuh bisti, gdje se Gavran njiše
Na
baršun mi glava klone, a ja mislim misli one,
Stapam
mašte tužne, bolne; kakvu meni sudbu piše
Ova
strašna kobna ptica, kakvu meni sudba piše
Grakćuć
stalno: "Nikad više".
13.
Sjedih
tražeć smiso toga, ne govoreć niti sloga
Ptici,
čije žarke oči moju dušu rasplamtiše;
Tako
misleć misli bone, pustih glavu da mi klone
I
u baršun da mi tone, kojim svijetlo sjene riše,
Naslonit
se na taj baršun, kojim svijetlo sjene riše
O
n a ne će nikad više.
14.
Zrak
tad ko da gušćim stade, na me neki miris pade
Ko
da anđel lakih nogu kadionik čudni njiše.
"Ludo",
viknuh, "to su glasi, bog će posla da te spasi
Bol
i tugu da ti gasi, što te tako izmučiše.
Pij
nepenthe, da u srcu zaborav Lenoru zbriše."
Rače
Gavran: "Nikad više".
15.
"Zli
proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Da
li te je Satan poslo, il te bure izbaciše
Sama,
al nezastrašena, u tu pustu zemlju sjena
U
dom ovaj opsednuti, - zaklinjem te, ah, ne šuti
Reci,
reci ima' l melem jada, što me izmučiše?"
Reče
Gavran: "Nikad više".
16.
"Zli
proroče, ne znam pravo, da l si ptica ili đavo,
Al
u ime Boga po kom obojici grud nam diše,
Smiri
dušu rastuženu, reci da l ću u Edenu
Zagrliti
svoju ženu, od koje me rastaviše, Anđeosku tu
Lenoru,
od koje me rastaviše?"
Reče
Gavran: "Nikad više".
17.
"Dosta
ti govorit dadoh, crna ptico!" Tad ustadoh,
"U
oluje divlje bježi, što se kroz noć raskriliše!
Ne
ostavi niti traga svojih laži kraj mog praga,
Meni
je samoća draga - usne same dovršiše -
Iz
mog srca kljun svoj vadi, nek ti trag se ovdje zbriše!"
Reče
Gavran: "Nikad više".
18.
I
taj Gavran, šuteć samo, još je tamo, još je tamo,
Na
Palade kip je sjeo, što se iznad vrata diže,
Oči
su mu slika prava zloduha što sniva, spava,
Svijetlost,
što ga obasjava, na dnu njegovu sjenu riše,
Moja
duša iz tih sjena, što mi cijelu sobu skriše
Ustat
ne će - nikad više!
|
