Šablone

  Šablona (klišej, stereotip) u crtežu je već u literaturi (Belamarić, Grgurić-Jakubin, Huzjak) jasno opisana, prepoznata i objašnjena kao izrazito štetna za dijete koje ju upotrebljava. Suzbijanje crteža ptice kao polegnute "trojke", lica kao "smiley", četvrtine sunca u kutu papira i mnoge druge šablone označene su kao prioritetni zadaci nastavnika u oslobađanju djeteta od zadovoljavanja ukusa odraslih. Mišljenja sam, međutim, kako bi trebalo mnogo dublje objasniti i uzroke koje dovode do nastanka šablona i dalekosežne posljedice koje iz njihove upotrebe nastaju; u tome ćemo morati pozvati pomoć psihologije i sociologije, a ruku će nam prižiti i mitologije i bajke.

  Odmah moramo pojasniti - šablonski crtež na papiru bezopasan. Ono što ga čini opasnim je izvan papira - to je šablonsko ponašanje koje dovodi do crteža i koje dijete usvaja za budući život. Crtež tako postaje samo dijagnoza, sredstvo prepoznavanja i preventive od jednog nekvalitetnog pristupa životu.

  "Koliko ljudi - toliko ćudi" i "O ukusima se ne raspravlja" poslovice su koje afirmiraju različitost ljudskih individua i njihovu autonomiju u donošenju odlika i slobodi izbora. Iskustvo nam, međutim, pokazuje drugačiju sliku - ponašanje pojedinca može postati vrlo predvidljivo ako otkrijemo njegov "ključ", "tip" osobe, stil, odnosno: njegovu socijalnu ulogu. Ovakvu kategorizaciju pokušavaju dokučiti psiholozi govoreći o melankolicima ili kolericima, o racionalnim i intuitivnim tipovima ili ekstrovertima i introvertima, npr. Pogledajmo pokušaje pronalaženja "ključnog ključa" ponašanja za sva ljudska bića.

  Prvi je S. Freud otkrio ulogu nesvjesnog u odlukama pojedinca. Freud je psihu podijelio na Svjesno (Ego) i dva Nesvjesna: Superego (moral, savjest, pozitivno) i Id (animalna priroda, potisnute frustracije, negativno). Njegov nasljednik C. G. Jung je otkrio nova pravila koja determiniraju nečije ponašanje i ponudio svoju shemu ustrojstva psihe: također jedno Svjesno i dva Nesvjesna: Osobno nesvjesno i Kolektivno nesvjesno; nema pozitivnog i negativnog. Osobno nesvjesno se najprije sastoji od svih onih sadržaja koji su postali nesvjesni, zbog toga što su ili izgubili svoj intenzitet i stoga dospjeli u zaborav, ili zbog toga što se od njih distancirala svijest (tzv. potiskivanje), i zatim od onih sadržaja, dijelom čulnih opažaja, koji zbog svog neznatnog intenziteta nikada nisu dospjeli do svijesti a ipak su nekako prodrli u psihu. Kolektivno nesvjesno kao nasljeđeni posjed mogućnosti predstavljanja nije individualan, već opće ljudski, čak opće životinjski i predstavlja zapravo osnovu individualno psihičkog; ovdje se nalaze arhetipovi o kojima će biti riječi kasnije.

  Sloboda izbora i ukusa

  Malo dijete ima potrebu za zaštitom odraslih; zaštitu osigurava njihovo odobravanje dječjeg djela. Pošto "svi znaju kako se crta cvijet", dijete će otkrićem prikladne šablone postići prepoznavanje i pohvalu (neobrazovanih) odraslih, a time i njihovu zaštitu. Stoga će se takva metoda za sviđanjem drugima (većini) munjevitom brzinom proširiti među djecom, a time i stvoriti teren za proživljavanje ostatka života u zadovoljavanju većinske okolice. Takve će osobe brzo usvajati i prihvaćati vrijednosne hijerarhije društva i spremno ih demonstrirati; u pubertetu će se spremno prihvatiti cigarete usprkos odvratnosti okusa, smradu, financijskoj nepraktičnosti i zdravstvenim upozorenjima - odbijanjem cigarete dijete nije in ni cool. I druge ovisnosti biti će na tome tragu (ovdje već zamjećujemo kako se cigarete i alkohol društveno manje smatraju ovisnostima od narkotika). Na drugim razinama društveno uvjetovanog ponašanja zamjetiti ćemo prezentaciju novca kao prioritetnog odraza vrijednosti: veliki crni BMW parkiran na zebri ispred mondenog kafića; društveno ovisnim osobama dozvoljeni su samo oni užitci koji odražavaju njihov društveni status (velike kuće, bazeni, zlatan nakit, skupi automobili i povremeno kršenje zakona nad kojih ih društvo uzdiže). Ovako osvijetljen nazire se problem koji moramo razmotriti - osoba koja živi zbog svoje okolice nema vlastitu slobodu. Sloboda mišljenja, sloboda izbora,a i sam ukus o kojem sada raspravljamo, zahtjevaju dodir s Jastvom, sa onim prirodnim i doista osobnim u nama. To su još davno izrekli Stoici, poistovjećujući sklad s prirodom sa skladom sa svojom biti; to i roba čini slobodnijim od cara. Ali, kaže Seneka, čovjek se ne rađa s vrlinom i slobodom, već samo sa klicom, iskrom, koju mora sam raspaliti u plamen. Potrebna mu je komunikacija sa samim sobom. Postići će to zasjecanjem u Personu, njenim prokopavanjem i uništavanjem kako bi stupio u dodir s Jastvom. To će ostvarivati postepeno, stupnjevima inicijacije.

  Inicijacije su vođene aktivnosti od strane oslobođenog, probuđenog autoriteta koji uvodi iskušanika u nov život. Persona prema grafikonu u potpunosti zastire Jastvo; stoga je čovjek uvjeren sebe i svoj goli život poistovjećuje s njom. To lako može svatko iskušati na sebi; postavimo si pitanje "Tko sam ja bez socijalnih odnosa?" Malo toga ostaje. Mnogi doživljavaju krize identiteta gubitkom posla ili imovine s kojom se poistovjećuju. Stoga, kada se nekoj osobi oštećuje njena Persona, ta osoba to nesvjesno doživljava kao dramatično ugrožavanje svog integriteta, čak i u životnim razmjerima, zbog ćega će joj se aktivirati svi zaštitni mehanizmi. Zato se još od pradavnih vremena govorilo o inicijaciji kao o smrti, o umiranju na jednoj razini, i kao o rađanju na višoj razini svijesti i postojanja. Jung je ironično govorio kako je inicijantsko uvođenje u svijet odraslih u današnjem svijetu trenutak započimanja otplate svojeg prvog kredita.
  Time se daje to znanja kako suvremeno društvo zapravo nema inicijacijski sustav koji bi omogućio pojedincu koji ima želju osloboditi se okova Persone da to i postigne. Stoga nam je, na društvenoj razini, moguće jedino pokušati djelovati preventivno, dakle na ugradnju zaštitnih mehanizama u pojedinčevo Nesvjesno dok još njegova Persona nije dokraja izgrađena. A najbrži put do Nesvjesnog u našem školskom sustavu je na satovima likovne kulture, gdje se uvježbavaju vještine koje su sastavni dijelovi Jastva - kreativnost, originalnost, kombinatorika, proporcionalno uravoteživanje, ritam, hrabrost za eksperimentom i pronalaženjem neuhodanih puteva. Još u predškolskom uzrastu treba ohrabrivati djecu na odustajanje od šablonskih prikaza pohvaljivanjem jedinstvenog izraza. Kreativnost je u suprotnosti sa konformizmom (suglasnost s većinom).

  Podsjetimo se pojašnjenja Kolektivno nesvjesnog. Jung ga opisuje kao zalihu općih slika, općeljudski naslijeđeni posjed tipičnih oblika shvaćanja. Arhetipske slike su polivalevalentni simboli, sama slika se odvaja od označenog i predstavlja princip kao takav. Time arhetipska slika modulira kroz slobodne asocijacije na određeno pojam. Ovo treba pojasniti primjerom: G. Durand predlaže tzv. dnevnu i noćnu podijelu arhetipskih slika (aluzija na kineski dualizam yina i yanga). Dnevna slika modulira salobodne asocijacije na dan: svjetlo, bijelo, zlatno, sunce, život, Bog, gore, stepenice, uspinjanje, krila, pero, strijela, koplje... Asocijativni niz je naizgled nepovezan, a ipak osjećamo logiku. Tako će sjaj i okruglost sunca asocirati na novčić, okruglost i putovanje po nebu na kotač, a odbljesak na mač. Jung je ove simbole raspoređene prema "uzdizanju" i "spuštanju" pronašao u alkemiji - na slici je primjer prve Tarot karte sa magom koji drži štap (vatra, uzdizanje), a na stolu je pehar (voda, spuštanje), mač (zrak, razdvajanje) i novčić (Zemlja, spajanje). Gore i dolje su ruže (želje, ideje) koje ilustriraju Hermesovu analogiju: kako je gore, tako je i dolje. U mitologijama se često koriste spojevi - složene slike objašnjavaju složene odnose. Zmija tako pripada noćnoj slici - ona se ukopava u zemlju iz koje opet izlazi, mijenja kožu - dakle umire u jednom obliku i rađa se u novom (inicijacija) što ju čini besmrtnom, a istovremeno čovjeku oduzima život. Ona je suprotna Suncu, ona je lunarni simbol koji česti simbolizira Vrijeme u kojem se svi rađaju i umiru (Saturn jede svoju djecu). Tako u grčkoj mitologiji pronalazimo mnoge primjere sukoba solarnih i lunarnih likova: Perzej nosi krilate sandale, okrugli štit kao ogledalo i sjajni mač (nizanje solarnih slika) i siječe (odvaja) glavu Meduzi Gorgoni koja je žena s kosom od zmija (lunarnost žene očituje se u njenim mjesečnicama). Iz susreta Sunca i Mjeseca proizlazi Zemlja: iz Meduze iskače krilati konj Pegaz; i on ima krila (uzdizanje), i u novom ciklusu uzjahati će ga slijedeći solarni junak Belerofont koji će strijelom ubiti lunarnu Himeru (kombinaciju lava, divlje koze, zmaja i zmije).
  Jung pojam odvajanja i rasijecanja smatra ključnim u procesu oslobađanja, individuacije; to predstavlja prosjecanje i ubijanje Persone i oslobađanje prirodnog Jastva iz socijalne ljušture. Zato solarni junaci ne koriste tupa oružja, buzdovan npr. Ovakve odnose pronalazimo i u već spomenutim bajkama. Primjerice, u "Trnoružici" junak sjajnim mačem rasjeca sebi put u dvorac okovan trnjem (Persona) u kojem ubija zmaja i oslobađa - budi, oživljuje - zarobljenu i uspavanu princezu (Jastvo); živjeli su sretno zauvijek (ostvarili su besmrtnost duše).
  I B. Bettelheim na sličan način analizira strukturu bajki. U tri zaklona - kolibi od slame, brvnari od granja i kući od opeke - zbiva se drama psihičkog razvoja, odrastanje triju prašćića pod opsadom vuka, animalne prirode, eksternalizacije samoe osobe, nagona. Prva dva praščića predpostavljaju načelo zadovoljstva (igru) nasuprot načelu realnosti (trud u izradi skloništa) i bivaju pojedeni; umiru. Treći praščić evoluira i prepoznaje prioritete, nakon čega još izdržava i vučju verbalnu kušnju pohlepom; nakon toga vuk je svladan. Sva tri praščića predstavljaju zapravo jedno biće na različitim stupnjevima razvoja; u procesima inicijacije niži stupnjevi moraju umrijeti, nestati, lažni Ja mora ustupiti mjesto istinskom Ja. Za to je uvijek potrebna žrtva.

  Platon je predlagao da obrazovanje započne pričanjem mitova. M. Eliade kaže da su mitovi modeli ljudskog ponašanja. I mitovi su, kao i inicijacije, izgubili svoju ulogu u današnjem svijetu; koristimo stoga barem bajke koje su nam preostale za uređivanje nesvjesnog. Persona je danas pogrešno doživljena kao osoba (to je čak prijevod engl. riječi person) i ne primjećuje se njen programibilan karakter - to je maska na koju pristajemo za ljubav društva i okolice. Njen promjenjiv karakter masovno koristi marketing; reklamama se proizvodi moda. Konzument nema mogućnost svojeg ukusa; njemu se doista sviđa ono što je moderno. To je i najgore u karakteru Persone; ne samo da prikriva stvarnu osobu, već ju je moguće modelirati i programirati izvana - tako, uostalom, nastaju svi ratovi (u koje napadači odlaze svojevoljno).