Pomoć i uputstva za upotrebu     Šablonsko (stereotipno) ponašanje
 PRVA STRANICA     
     

Šablone

 

  Šablona (klišej, stereotip) u crtežu je već u literaturi (Belamarić, Grgurić-Jakubin, Huzjak) jasno opisana, prepoznata i objašnjena kao izrazito štetna za dijete koje ju upotrebljava. Suzbijanje crteža ptice kao polegnute "trojke", lica kao "smiley", četvrtine sunca u kutu papira i mnoge druge šablone označene su kao prioritetni zadaci nastavnika u oslobađanju djeteta od zadovoljavanja ukusa odraslih. Mišljenja sam, međutim, kako bi trebalo mnogo dublje objasniti i uzroke koje dovode do nastanka šablona i dalekosežne posljedice koje iz njihove upotrebe nastaju; u tome ćemo morati pozvati pomoć psihologije i sociologije, a ruku će nam prižiti i mitologije i bajke.

      Struktura psihe

Za detalje o Freudovoj strukturi svjesnog i nesvjesnog vidi OVDJE

S. Frojd:                         C. G. Jung:

 

  Odmah moramo pojasniti - šablonski crtež na papiru bezopasan. Ono što ga čini opasnim je izvan papira - to je šablonsko ponašanje koje dovodi do crteža i koje dijete usvaja za budući život. Crtež tako postaje samo dijagnoza, sredstvo prepoznavanja i preventive od jednog nekvalitetnog pristupa životu.

  "Koliko ljudi - toliko ćudi" i "O ukusima se ne raspravlja" poslovice su koje afirmiraju različitost ljudskih individua i njihovu autonomiju u donošenju odlika i slobodi izbora. Iskustvo nam, međutim, pokazuje drugačiju sliku - ponašanje pojedinca može postati vrlo predvidljivo ako otkrijemo njegov "ključ", "tip" osobe, stil, odnosno: njegovu socijalnu ulogu. Ovakvu kategorizaciju pokušavaju dokučiti psiholozi govoreći o melankolicima ili kolericima, o racionalnim i intuitivnim tipovima ili ekstrovertima i introvertima, npr. Pogledajmo pokušaje pronalaženja "ključnog ključa" ponašanja za sva ljudska bića.

  Prvi je S. Freud otkrio ulogu nesvjesnog u odlukama pojedinca. Freud je psihu podijelio na Svjesno (Ego) i dva Nesvjesna: Superego (moral, savjest, pozitivno) i Id (animalna priroda, potisnute frustracije, negativno). Njegov nasljednik C. G. Jung je otkrio nova pravila koja determiniraju nečije ponašanje i ponudio svoju shemu ustrojstva psihe: također jedno Svjesno i dva Nesvjesna: Osobno nesvjesno i Kolektivno nesvjesno; nema pozitivnog i negativnog. Osobno nesvjesno se najprije sastoji od svih onih sadržaja koji su postali nesvjesni, zbog toga što su ili izgubili svoj intenzitet i stoga dospjeli u zaborav, ili zbog toga što se od njih distancirala svijest (tzv. potiskivanje), i zatim od onih sadržaja, dijelom čulnih opažaja, koji zbog svog neznatnog intenziteta nikada nisu dospjeli do svijesti a ipak su nekako prodrli u psihu. Kolektivno nesvjesno kao nasljeđeni posjed mogućnosti predstavljanja nije individualan, već opće ljudski, čak opće životinjski i predstavlja zapravo osnovu individualno psihičkog; ovdje se nalaze arhetipovi o kojima će biti riječi kasnije.

    Druga shema koju Jung nudi za početak nam je zanimljivija: psiha se sastoji od malenog psihičkog nukleusa, prirodnog i pravog Ja koje naziva Jastvo, i velikog omotača određenog društvenim normama, lažnog Ja koje naziva Persona (grč. maska). Ovo je najvažnije objašnjenje za porijeklo šablona u crtežu i u ponašanju; prirodno ponašanje čovjeka duboko je sakriveno u Nesvjesnom, dok je gotovo svaka njegova djelatnost uzrokovana i usmjerena društvenim normama i pravilima. Ovo vrijedi čak i za savjest i moral, kao što je pokazao E. Fromm; ako je neka nemoralna aktivnost društveno prihvaćena, pojedinac ju ne prepoznaje kao nemoralnu ("Kradem? Pa to svi rade! Znate kako je." i sl.).
   

  Sloboda izbora i ukusa

 

  Malo dijete ima potrebu za zaštitom odraslih; zaštitu osigurava njihovo odobravanje dječjeg djela. Pošto "svi znaju kako se crta cvijet", dijete će otkrićem prikladne šablone postići prepoznavanje i pohvalu (neobrazovanih) odraslih, a time i njihovu zaštitu. Stoga će se takva metoda za sviđanjem drugima (većini) munjevitom brzinom proširiti među djecom, a time i stvoriti teren za proživljavanje ostatka života u zadovoljavanju većinske okolice. Takve će osobe brzo usvajati i prihvaćati vrijednosne hijerarhije društva i spremno ih demonstrirati; u pubertetu će se spremno prihvatiti cigarete usprkos odvratnosti okusa, smradu, financijskoj nepraktičnosti i zdravstvenim upozorenjima - odbijanjem cigarete dijete nije in ni cool. I druge ovisnosti biti će na tome tragu (ovdje već zamjećujemo kako se cigarete i alkohol društveno manje smatraju ovisnostima od narkotika). Na drugim razinama društveno uvjetovanog ponašanja zamjetiti ćemo prezentaciju novca kao prioritetnog odraza vrijednosti: veliki crni BMW parkiran na zebri ispred mondenog kafića; društveno ovisnim osobama dozvoljeni su samo oni užitci koji odražavaju njihov društveni status (velike kuće, bazeni, zlatan nakit, skupi automobili i povremeno kršenje zakona nad kojih ih društvo uzdiže). Ovako osvijetljen nazire se problem koji moramo razmotriti - osoba koja živi zbog svoje okolice nema vlastitu slobodu. Sloboda mišljenja, sloboda izbora,a i sam ukus o kojem sada raspravljamo, zahtjevaju dodir s Jastvom, sa onim prirodnim i doista osobnim u nama. To su još davno izrekli Stoici, poistovjećujući sklad s prirodom sa skladom sa svojom biti; to i roba čini slobodnijim od cara. Ali, kaže Seneka, čovjek se ne rađa s vrlinom i slobodom, već samo sa klicom, iskrom, koju mora sam raspaliti u plamen. Potrebna mu je komunikacija sa samim sobom. Postići će to zasjecanjem u Personu, njenim prokopavanjem i uništavanjem kako bi stupio u dodir s Jastvom. To će ostvarivati postepeno, stupnjevima inicijacije.

  Inicijacije su vođene aktivnosti od strane oslobođenog, probuđenog autoriteta koji uvodi iskušanika u nov život. Persona prema grafikonu u potpunosti zastire Jastvo; stoga je čovjek uvjeren sebe i svoj goli život poistovjećuje s njom. To lako može svatko iskušati na sebi; postavimo si pitanje "Tko sam ja bez socijalnih odnosa?" Malo toga ostaje. Mnogi doživljavaju krize identiteta gubitkom posla ili imovine s kojom se poistovjećuju. Stoga, kada se nekoj osobi oštećuje njena Persona, ta osoba to nesvjesno doživljava kao dramatično ugrožavanje svog integriteta, čak i u životnim razmjerima, zbog ćega će joj se aktivirati svi zaštitni mehanizmi. Zato se još od pradavnih vremena govorilo o inicijaciji kao o smrti, o umiranju na jednoj razini, i kao o rađanju na višoj razini svijesti i postojanja. Jung je ironično govorio kako je inicijantsko uvođenje u svijet odraslih u današnjem svijetu trenutak započimanja otplate svojeg prvog kredita.
  Time se daje to znanja kako suvremeno društvo zapravo nema inicijacijski sustav koji bi omogućio pojedincu koji ima želju osloboditi se okova Persone da to i postigne. Stoga nam je, na društvenoj razini, moguće jedino pokušati djelovati preventivno, dakle na ugradnju zaštitnih mehanizama u pojedinčevo Nesvjesno dok još njegova Persona nije dokraja izgrađena. A najbrži put do Nesvjesnog u našem školskom sustavu je na satovima likovne kulture, gdje se uvježbavaju vještine koje su sastavni dijelovi Jastva - kreativnost, originalnost, kombinatorika, proporcionalno uravoteživanje, ritam, hrabrost za eksperimentom i pronalaženjem neuhodanih puteva. Još u predškolskom uzrastu treba ohrabrivati djecu na odustajanje od šablonskih prikaza pohvaljivanjem jedinstvenog izraza. Kreativnost je u suprotnosti sa konformizmom (suglasnost s većinom).

      Socijalne uloge i životni scenariji

za više vidjeti:
Nebojša Buđanovac:
Životni scenariji

Samoispunjavajuća proročanstva

    Čovjek, dakle, nije slobodan. Zbog svoje predispozicije društvenog bića on se podređuje kolektivnom mišljenju ne razvijajući vlastito. Mnogi u adolescentskom razdoblju to naslute; ali zbog nepostojanja inicijacijskog sustava pokušavaju nešto učiniti banalnim oponiranjem okolici - a često je i samo oponiranje propisano nekom manjom društvenom grupacijom, recimo pristupanjem nekoj uličnoj bandi ili možda subkulturi (punk, metal, hip-hop, gotic i dr.) koja će ponovno odrediti način odijevanja, frizuru, glazbu, grafite i druge znakove pripadnosti. Time se privid slobode postiže odvajanjem od većinske socijalne grupe i priklanjanjem manjinskoj (ipak, takve pokušaje treba prepoznati i pokušati ih usmjeriti).
  Biranje svoje životne uloge najintenzivnije je u pubertetu. Ovdje je nažalost najčešće odabiranje porema načelu negativne selekcije - umjesto da se ponaša onako "kako se želi" (za što se ionako nema dovoljno informacija), na ulogu utječu gupacije koje pojedinca prihvaćaju ili ignoriraju. Dijete određenog uzrasta može biti talent za mnogo toga; ali ako ne sakuplja "Pokemone" i ne čita "Harry Potter-a" ono nema o čemu razgovarati sa svojim vršnjacima. Adolescent koji odbija propisane načine zabave (cigarete, alkohol, divljanje...) biti će odbačen od svojeg društva; njemu je određena neka druga uloga. Društvo ocjenjuje i koliko netko žali za gubitkom svojeg bližnjeg, prozvani nepoštenjak će biti uvređen što onaj drugi nepošteni nije uhvaćen, itd. Pravo na različitost uglavnom ostaje neiskorišteno, osim ako ga ne razvije devijant, pojedinac neuklopljen u okolicu. Česta je uloga "malo ludog umjetnika".
Nemalu ulogu u odabiranju svoje socijalne uloge igraju i horoskopi; jednom kada saznate što se očekuje od znaka kojem pripadate mnogo je lakše donijeti mnoge odluke. Mediji također podupiru istovjetnost; neekonomična je proizvodnja u svijetu u kojem svatko ima svoj ukus. Stoga će mediji razdijeliti "lijepe od pametnih", "poslovne od sportskih tipova", "emotivne od racionalaca". Kada se svrstamo u marketinški ciljanu skupinu tada znamo što volimo, što nam je činiti i kako reagirati. Uopće, odgovornost za vlastitu odluku je nešto što se uglavnom pokušava izbjeći tokom cijelog života. Kreativnost zahtjeva vlastitu odluku; okolica se takvih pojedinaca boji i svaki otklon od uobičajenog naziva "nenormalnim". Tu su u pravu: normalno je uistinu - većinsko. Heretike treba spaliti. Psihologija mase temeljena je na ujednačavanju unutar grupacije; veće je jače, svejedno je li riječ o razini bande, nogometnih navijača, subkulture ili o nacionalnoj razini, npr.
  Psiholog E. Berne pokušao je sistematizirati životne scenarije i uloge kroz tzv. Transakcijsku analizu. Pronašao je sličnost između ljudskih "igara" i struktura pojedinih bajki (uloga Crvenkapice koju treba spašavati, ili Sizifa koji uvijek iznova započinje posao, npr.). Nositelji veze psihe i bajke, preko mitova i snova, su arhetipovi.
    Arhetipovi, mitovi i bajke


Prva Tarot karta

 


Caravaggio: Glava Meduze, 17. st.

 

 

 

  Podsjetimo se pojašnjenja Kolektivno nesvjesnog. Jung ga opisuje kao zalihu općih slika, općeljudski naslijeđeni posjed tipičnih oblika shvaćanja. Arhetipske slike su polivalevalentni simboli, sama slika se odvaja od označenog i predstavlja princip kao takav. Time arhetipska slika modulira kroz slobodne asocijacije na određeno pojam. Ovo treba pojasniti primjerom: G. Durand predlaže tzv. dnevnu i noćnu podijelu arhetipskih slika (aluzija na kineski dualizam yina i yanga). Dnevna slika modulira salobodne asocijacije na dan: svjetlo, bijelo, zlatno, sunce, život, Bog, gore, stepenice, uspinjanje, krila, pero, strijela, koplje... Asocijativni niz je naizgled nepovezan, a ipak osjećamo logiku. Tako će sjaj i okruglost sunca asocirati na novčić, okruglost i putovanje po nebu na kotač, a odbljesak na mač. Jung je ove simbole raspoređene prema "uzdizanju" i "spuštanju" pronašao u alkemiji - na slici je primjer prve Tarot karte sa magom koji drži štap (vatra, uzdizanje), a na stolu je pehar (voda, spuštanje), mač (zrak, razdvajanje) i novčić (Zemlja, spajanje). Gore i dolje su ruže (želje, ideje) koje ilustriraju Hermesovu analogiju: kako je gore, tako je i dolje. U mitologijama se često koriste spojevi - složene slike objašnjavaju složene odnose. Zmija tako pripada noćnoj slici - ona se ukopava u zemlju iz koje opet izlazi, mijenja kožu - dakle umire u jednom obliku i rađa se u novom (inicijacija) što ju čini besmrtnom, a istovremeno čovjeku oduzima život. Ona je suprotna Suncu, ona je lunarni simbol koji česti simbolizira Vrijeme u kojem se svi rađaju i umiru (Saturn jede svoju djecu). Tako u grčkoj mitologiji pronalazimo mnoge primjere sukoba solarnih i lunarnih likova: Perzej nosi krilate sandale, okrugli štit kao ogledalo i sjajni mač (nizanje solarnih slika) i siječe (odvaja) glavu Meduzi Gorgoni koja je žena s kosom od zmija (lunarnost žene očituje se u njenim mjesečnicama). Iz susreta Sunca i Mjeseca proizlazi Zemlja: iz Meduze iskače krilati konj Pegaz; i on ima krila (uzdizanje), i u novom ciklusu uzjahati će ga slijedeći solarni junak Belerofont koji će strijelom ubiti lunarnu Himeru (kombinaciju lava, divlje koze, zmaja i zmije).
  Jung pojam odvajanja i rasijecanja smatra ključnim u procesu oslobađanja, individuacije; to predstavlja prosjecanje i ubijanje Persone i oslobađanje prirodnog Jastva iz socijalne ljušture. Zato solarni junaci ne koriste tupa oružja, buzdovan npr. Ovakve odnose pronalazimo i u već spomenutim bajkama. Primjerice, u "Trnoružici" junak sjajnim mačem rasjeca sebi put u dvorac okovan trnjem (Persona) u kojem ubija zmaja i oslobađa - budi, oživljuje - zarobljenu i uspavanu princezu (Jastvo); živjeli su sretno zauvijek (ostvarili su besmrtnost duše).
  I B. Bettelheim na sličan način analizira strukturu bajki. U tri zaklona - kolibi od slame, brvnari od granja i kući od opeke - zbiva se drama psihičkog razvoja, odrastanje triju prašćića pod opsadom vuka, animalne prirode, eksternalizacije samoe osobe, nagona. Prva dva praščića predpostavljaju načelo zadovoljstva (igru) nasuprot načelu realnosti (trud u izradi skloništa) i bivaju pojedeni; umiru. Treći praščić evoluira i prepoznaje prioritete, nakon čega još izdržava i vučju verbalnu kušnju pohlepom; nakon toga vuk je svladan. Sva tri praščića predstavljaju zapravo jedno biće na različitim stupnjevima razvoja; u procesima inicijacije niži stupnjevi moraju umrijeti, nestati, lažni Ja mora ustupiti mjesto istinskom Ja. Za to je uvijek potrebna žrtva.

  Platon je predlagao da obrazovanje započne pričanjem mitova. M. Eliade kaže da su mitovi modeli ljudskog ponašanja. I mitovi su, kao i inicijacije, izgubili svoju ulogu u današnjem svijetu; koristimo stoga barem bajke koje su nam preostale za uređivanje nesvjesnog. Persona je danas pogrešno doživljena kao osoba (to je čak prijevod engl. riječi person) i ne primjećuje se njen programibilan karakter - to je maska na koju pristajemo za ljubav društva i okolice. Njen promjenjiv karakter masovno koristi marketing; reklamama se proizvodi moda. Konzument nema mogućnost svojeg ukusa; njemu se doista sviđa ono što je moderno. To je i najgore u karakteru Persone; ne samo da prikriva stvarnu osobu, već ju je moguće modelirati i programirati izvana - tako, uostalom, nastaju svi ratovi (u koje napadači odlaze svojevoljno).

    Spoznaj sebe
    Zaključak ćemo izvesti iz još jedne stare mudrosti: "Spoznaj sebe". Samospoznaja je mukotrpan proces od kojeg većina zazire i plaši se mogućnosti gubitka svojih svjetonazora ("umiranja"). Mi smo svoja uvjerenja, i strah od nepoznatog i gubitka onoga što smatramo osobnošću nas priječi u promijeni tih uvjerenja i otkrivanju novih svjetova. Čovjek je, međutim, isječak univerzuma i sadrži u sebi sve njegove dijelove. Onoliko koliko se junak ohrabri i sjajnim mačem dođe u dodir sa prirodnim dijelom sebe, toliko će spoznati samosličnost sa cjelokupnim ustrojem Svijeta. Imajući tu mogućnost traženja čovjek doista dokazuje svoje božansko porijeklo, pa će tako spoznavši sebe ujedno probuđen spoznati i sve oko sebe. Cijena je, dakako, za većinu prevelika - kako je H. Hesse napisao u "Stepskom vuku" - cijena je "sasvim malo samoubojstvo". Odustajanje od društvenog, šabloniziranog ponašanja. Ipak, spriječavanjem šablonskih crteža u školi barem otvaramo pojedincu mogućnost da sam odabere svoj put.
     
     
  Literatura:
Carl Gustav Jung: Čovjek i njegovi simboli, 1964.
Eric Berne: Koju igru igraš?, 1964., Što kažeš poslije zdravo?, 1972.
Bruno Bettelheim: Značenje bajki, 1976.
Erich Fromm: Anatomija ljudske destruktivnosti
Gilbert Durand: Antropološke strukture imaginarnog, 1984.
Béla Hamvas: Scientia Sacra, 1988.