Autor: Nebojša Buđanovac

   Jeste li ikad učinili nešto za što ste znali da će biti loše po vas, ali jednostavno si niste mogli pomoći? Jeste li ikad donijeli neku potpuno iracionalnu odluku, i poslije se pitali "Što mi je bilo"? Živite li na način koji se svima oko vas, pa i vama, čini pogrešan, ali ne znate niti zbog čega niti kako da iz toga izađete? Imate li problema u ostvarivanju kvalitetnih veza, jer uvijek izabirete pogrešne osobe? Razlozi za ovakva ponašanja su brojni i vjerojatno toliko raznoliki koliki je broj slučajeva, ali ipak, postoje određene zakonitosti koje je moguće zapaziti. Jedan od vjerojatnih uzroka za ovakva, i sva druga iracionalna ponašanja kojima smo svakodnevno svjedoci, pa i akteri, leži u nečemu što se zove "životni scenariji".

   U svojim najpoznatijim djelima "Koju igru igraš?" i "Što kažeš poslije zdravo?", Eric Berne, osnivač psihoterapijskog smjera zvanog Transakcijska analiza (TA) skrenuo je pažnju na način na koji se još u djetinjstvu putem odgoja formiraju iracionalni obrasci ponašanja, koje je nazvao "životni scenariji", a koji potom u velikoj mjeri utječu na čovjekov životni put i odluke koje u životu donosi.
   Da pojednostavimo kompliciranu priču, životni scenariji zapravo su niz informacija koje dijete na vrijednosnoj razini dobiva o svijetu i životu od svoje najbliže okoline, te ih usvaja. Te informacije mogu biti djetetu davane svjesno (putem direktnih poruka, priča, bajki i slično) i nesvjesno (putem modela ponašanja roditelja, neizrečenih stvari koje utječu na ponašanja, i slično). Također, važno je naglasiti da dijete sve te primljene informacije, ukoliko dolaze od njemu važnih osoba, pohranjuje na nesvjesnoj razini još od najranijih dana života, i da te informacije s nesvjesne razine počinju utjecati na njegovo mišljenje i ponašanje. One postaju temelj za navike, stavove, sustave vrijednosti i obrasce ponašanja odrasle osobe. Djeluju upravo kao što govori i naziv koji im je dao Berne - scenarij - jer s nesvjesne razine utječu na to da osoba živi i donosi odluke kao prema nekom već zacrtanom scenariju (koliko god te odluke bile za osobu negativne ili autodestruktivne).
   Također, životni scenariji sastoje se od manjih komponenti koje se nazivaju "zabrane", "naredbe" i "dozvole". Tako postoje zabrane i dozvole na sreću, na uspjeh, na zdravlje, na bolest, na život, i mnoge druge; kao i naredbe za uspjeh, za određeno postignuće, za preciznost, za čistoću i tako dalje.
   Kako bih prikazao ovu teoriju konkretnije, iznijet ću nekoliko jednostavnih primjera:
   Primjer prvi. Dijete se razboli (što je savršeno normalno za djecu). Međutim, recimo da njegova majka od djetinjstva ima duboko usađen strah od bolesti djece, jer joj je netko blizak umro u dječjoj dobi. Ona je možda i svjesna straha za svoje dijete, ali ne može ga kontrolirati, i kad je dijete bolesno, ona postaje plačljiva, ili agresivna, ili nervozna. Te osjećaje svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Nakon nekog vremena, dijete postaje svjesno toga da njegova majka mijenja svoje ponašanje kad je ono bolesno, i to na gore. Dijete zaključuje da ono svojom bolešću utječe na to da majka na njega viče ili plače - i logična posljedica je djetetov zaključak da ne smije biti bolesno jer je to nešto loše. Dijete se razvija u osobu koja ne želi priznati da je bolesna čak niti sama sebi, a kamoli drugima, da ne bi nekog time povrijedila (jer je time u djetinjstvu povređivala majku). Dijete je steklo "zabranu na bolest".
   Primjer drugi. Dijete ima običaj da svoju sreću izražava glasnim smijehom, pljeskanjem ruku ili pjevanjem (što je savršeno normalno za djecu). Međutim, njegov otac pati od migrene, i osjetljiv je na glasne zvukove. Majka se plaši očevih reakcija na djetetovo glasno izražavanje sreće (jer tada postaje ljut i nervozan), a i sam otac nije time oduševljen, i na sve moguće načine nastoje dijete obeshrabriti u ovakvom ponašanju. To svakodnevno nesvjesno prenose na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Na kraju, majka dijete uvjerava u nešto što i sama vjeruje, da će mu se ono čemu se raduje izjaloviti ako se tome bude previše radovao, i da će se sutra sigurno dogoditi nešto loše ako se danas dogodilo nešto dobro. Djetetova euforija vremenom se gasi, i ono postaje sve tiše i tiše, u strahu da svojim glasnim izražavanjem sreće neće izazvati "sudbinu" (tj. roditelje) da postane nezadovoljna njime i kazni ga nekom nesrećom. Dijete je steklo "zabranu na sreću".
   Primjer treći. Djevojčica voli slušati bajke koje joj majka priča (što je savršeno normalno za djecu), a najčešće bajku o Trnoružici. Majka također voli ovu bajku, jer u njoj je sadržano sve ono čega nema u njezinom životu - udana je za čovjeka kojeg zapravo ne voli, za kojeg se udala iz osjećaja usamljenosti, i svojoj kćeri sada želi bolju sudbinu. Taj osjećaj svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Na nesvjesnoj razini, kroz bajku o Trnoružici, podučava kćer o tome da je u životu dovoljno biti strpljiv i čekati (poput Trnoružice - ali ne 100 godina, već recimo 20, 25 ili 30) da jednog dana princ na bijelom konju dođe i odvede je u bolji život. Kćer dobiva jasnu sliku o tome kakvog princa želi za sebe. Dok odrasta, u prvim ljubavima traži sve te osobine koje mora imati njezin princ - ali, začudo, svi oni za koje ona misli da su prinčevi (šarmantni, zgodni, rječiti) ubrzo je razočaraju. Istovremeno, odbija od sebe one momke koji ne odgovaraju njezinoj predodžbi o princu - tihe, samozatajne, običnog izgleda. Na kraju, nakon niza razočarenja, kćer se udaje u 30-toj godini iz osjećaja osamljenosti za čovjeka kojeg zapravo ne voli, i ponovo svojoj vlastitoj kćeri prepričava bajku o Trnoružici. Kćer je stekla "naredbu za udaju za pogrešnu osobu". (Ovdje vidimo na djelu i obrazac samoispunjavajućih proročanstava).
   Primjer četvrti. Dijete odrasta u obitelji s ocem koji je rijetko kod kuće i s mladom, depresivnom majkom. Majka je osoba koja je razočarana svojim životom, i ne vidi za sebe nikakvu budućnost. Za nju, život je stao u njezinoj 18 godini kad se udala; sve što se događalo prije toga, ona sada vidi kao jednu idealnu, davno izgubljenu i nepovratnu sliku sretne mladosti, a sve što se dogodilo nakon toga, vidi kao zatvor iz kojeg je nemoguće izaći, i koji je neprekidno guši. Taj osjećaj svakodnevno nesvjesno prenosi na svoje dijete na tisuću sitnih načina - izrazom lica, načinom govora, gestikulacijom, cjelokupnim ponašanjem. Dijete od nje uči da do svoje 18 godine (ili do trenutka ženidbe ili udaje) njegov život ima smisla, a da nakon toga prestaje smisao postojanja, jer se sve ionako svodi na beskrajan zatvor. Zato na nesvjesnoj razini odluči da tu mladost proživi najintenzivnije što može, jer će sve ostalo ionako biti besmisleno. U toku te burne mladosti navuče se na marihuanu, a potom na heroin, i umjesto da od svoje 18 godine živi u "zatvoru" bračnog života, mlada osoba radije bira "bijeg" iz tog zatvora - bijeg u ovisnost, a potom i smrt. I cijela se okolina pita "Zbog čega se to dogodilo?". Ta je mlada osoba dobila jednu od najtežih zabrana - "zabrana na postojanje".
   Iz ovih primjera vidimo kako naizgled nevine stvari koje roditelji čine svjesno ili nesvjesno mogu imati dramatične posljedice po dijete. Djeca uče uglavnom iz onog što vide oko sebe iz ponašanja roditelja i drugih bliskih osoba, a ne iz onog što im se govori, i što bi roditelji željeli da djeca nauče.
   Ovakvih primjera mogli bismo navesti stotine, i svi ti primjeri mogli bi ocrtati uzroke određenih ponašanja; kao što je već spomenuto, neke zakonitosti postoje, ali ipak, u životu svake osobe postoji određena kombinacija životnih scenarija i onih "normalnih", racionalnih odluka koje su je dovele do one situacije u kojoj se nalazi. Naravno, da ne bi bilo zabune, potrebno je naglasiti da životne scenarije imamo svi mi, ali većina životnih scenarija posjeduje u sebi ravnotežu negativnih i pozitivnih elemenata koja nam omogućuje relativno "normalan" život. Neki životni scenariji mogli bi se nazvati čak i vrlo uspješnima - dok ne postanu pretjerani. Na primjer, osoba koja ima u sebi usađenu naredbu za uspjehom, vjerojatno će biti vrlo efikasna u svojem poslu, napredovati u karijeri i ostvariti kvalitetan život - ali, ako je taj scenarij u njoj previše snažan, radit će i više no što je dobro za njeno zdravlje i na kraju se razboljeti. Za ovo su nam najbolji primjer radoholičari koji sebi ne dozvoljavaju nikakav odmor, te završavaju s infarktom ili kancerogenim oboljenjem.
   Berne smatra da je sve zabrane i naredbe moguće ukinuti tzv. "dozvolama" - koje se daju također na nesvjesnoj razini od strane relevantnih osoba, i koje osobama omogućuju da ostvare krajnji cilj terapije - sposobnost za postizanje istinske bliskosti s ljudima, lišene utjecaja bilo kakvih scenarija. To obično čine psihoterapeuti. Međutim, to je moguće učiniti u slučajevima kad osobe postanu svjesne da žive po određenom scenariju, i žele to promijeniti. A što je s većinom ljudi koji toga nisu svjesni?
   Uznemiravajuća je pomisao da smo u tolikoj mjeri predodređeni nekim obrascima za koje gotovo da nismo svjesni da postoje - ovdje je moguće je postaviti pitanje, a što je s našom slobodnom voljom? Na koji je način moguće izaći iz ovih negativnih scenarija? Kako u potpunosti napustiti scenarije? Odgovor na to pitanje teško je dati u kontekstu psihoterapije - on se krije u sferi metafizike i duhovne evolucije, samopromatranja i samospoznaje.

   Životni scenariji, to jest nesvjesni obrasci ponašanja, vrlo često nose nazive određenih mitskih ili bajkovitih likova (npr. Sizif, Prometej, Ikar, Crvenkapica, Trnoružica, Škrtac, itd.). Mogućnost identifikacije tih arhetipova s realnim ljudima i životnim situacijama vjerojatno i proizlazi iz činjenice da su arhetipovi i nastali upravo tako, to jest već su i stari narodi zapazili tendenciju da se određeni ljudi ponašaju prema određenim obrascima i tipovima ponašanja, pa su ih počeli svrstavati u "grupacije", koje su potom dobile i svoja utjelovljenja, obično antropomorfna. Na primjer, utjelovljenje herojstva za stare je Grke bio Ahil, utjelovljenje lukavstva Odisej, vjernosti - Penelopa, itd.
   Takvo objašnjenje povezanosti arhetipova i životnih scenarija očito je odgovaralo i Ericu Berneu, tvorcu transakcijske analize, kad je scenarijima koje je uspio "otkriti" kod svojih klijenata davao upravo takva imena. Evo nekih mogućih životnih scenarija. (Ukoliko se prepoznate u nekom od tih scenarija, bez panike - stvari je moguće promijeniti.)

   SIZIF
   Sizif je lik iz grčke mitologije, osuđen da vječno gura kamen uz brdo, i u trenutku kad ga dogura na vrh, kamen se otkotrlja u podnožje, i mora raditi sve iznova.
   U realnom životu, to izgleda otprilike ovako: osoba vrijedno radi, dobar je učenik/učenica, trudi se u svemu najviše što može, međutim kad dođe do trenutka kad treba učiniti onaj presudni korak koji bi mu mogao otvoriti put ka ostvarenju želja, tada radi grešku zbog koje izgubi tu mogućnost (npr. vrijedni mladi menadžer koji treba pred upravom svoje tvrtke prezentirati briljantnu ideju pri samoj prezentaciji toliko zamuckuje i zaboravlja što treba reći da mu ideja biva odbijena; ili pak žena koja ide na presudni razgovor za posao koji bi joj mogao promijeniti život, a prije razgovora padne i u potpunosti se zaprlja, pa mora odustati od razgovora - ovakvih primjera moglo bi se navesti vrlo mnogo). Taj životni scenarij u pravilu se razvija kao posljedica zabrane na uspjeh, o kojoj sam pisao u prošlom tekstu. Na nesvjesnoj razini ti se ljudi užasavaju ne toliko uspjeha samog po sebi, koliko odgovornosti koju uspjeh nosi sa sobom (interesantno je napomenuti da je strah od uspjeha ponekad povezan sa strahom od visine ili otvorenog prostora). Čovjek koji u sebi nosi takvu zabranu, ukoliko postigne uspjeh, osjeća se izložen i bez zaštite, i zapravo nesvjesno traži sigurnost u svojoj anonimnosti i što manjoj razini odgovornosti.

   TRNORUŽICA
   Trnoružica je lik iz bajke koju je zabilježio francuski pisac Perroult. To je princeza kojoj zla vila prorekne da će umrijeti na svoj 16. rođendan kad se nabode na vreteno, ali dobra prepravi to proročanstvo iz smrti u stogodišnji san. Nakon što se proročanstvo ispuni, iz stogodišnjeg sna budi je princ na bijelom konju.
   U realnosti, ovaj scenarij može se manifestirati na više načina. Prije svega, u njemu je prisutan snažan element samoispunjavajućeg proročanstva, kao što sam opisao u prethodnom tekstu. Jedan od mogućih oblika ovog scenarija upravo je taj - roditelji koji na svoju kćer prenose određenu sliku svijeta, i određeni obrazac po kojem su i sami živjeli. Pored oblika navedenog u prošlom tekstu (majka razočarana životom) postoji i ovaj oblik: djevojci je odgojem ili životnim scenarijem predodređeno da se uda vrlo mlada (ubadanje na vreteno sa 16 godina); kao udana žena i majka, pada u određenu vrstu letargije u sivoj svakodnevici (stogodišnji san) iz koje se trgne u zrelijim godinama, kad nađe ljubavnika (princ na bijelom konju koji je budi iz sna) - da ne bi bilo zabune, sličan scenarij postoji i u muškoj varijanti. Jedna još mračnija varijanta ovog scenarija je slijedeća: Djevojka/mladić nosi u sebi ideju kako je život nakon adolescencije besmislen - i u 16. godini ubada se na narkomansku iglu (vreteno) te pada u "stogodišnji san".

   IKAR
   Ikar je lik iz grčke mitologije, koji je sa ocem Dedalom, inače slavnim konstruktorom, uz pomoć krila slijepljenih voskom pobjegao iz labirinta, međutim, ponesen ushićenjem letenja previše se približio suncu koje mu je rastopilo vosak na krilima, te se survao u more i poginuo.
   U realnosti, ovaj scenarij možemo vidjeti kod ljudi koji su, gonjeni očekivanjima svojih roditelja, razvili ambiciju koja nadilazi njihove psihofizičke sposobnosti, i koja ih u stvari na kraju dovodi do nekog oblika samouništenja, bilo u psihičkom bilo u fizičkom smislu. U ovom scenariju vidimo djelovanje naredbe na uspjeh - dakle, osoba koja pod svaku cijenu želi postići nešto iznad svojih realnih mogućnosti. Ovakav scenarij može se prepoznati kod velikog broja poslovnih ljudi, naročito kod tzv. radoholičara - oni sami sebe tjeraju na psihofizičke napore koje na kraju nisu u stanju podnijeti.

   PROMETEJ
   Prometej je također lik iz grčke mitologije. To je titan koji je bogovima s Olimpa oteo vatru i donio je ljudima, a bogovi su ga kaznili time što su ga okovali na liticu iznad mora, gdje mu svakog dana orao jede jetru, koja mu ponovo izrasta tokom noći.
   I ovaj scenarij nije toliko rijedak u realnom životu. Što je najzanimljivije, u mitskoj je verziji Prometej vrlo pozitivan lik koji se žrtvuje za čovječanstvo, međutim u verziji iz realnog života scenarij Prometeja uopće ne mora biti naročito pozitivan. Kako je to moguće? Evo kako. Jeste li ikad upoznali osobu koja brine o nekome, ili barem govori kako brine o nekome (članu obitelji, supružniku i sl.), i koja svakog dana naglašava koliko se on/ona muči i žrtvuje za tu osobu, koliko joj daje i pruža, a zauzvrat ne dobiva gotovo ništa? Ako jeste, onda ste se susreli s modernom (i negativnom) varijantom Prometeja. Zašto negativnom? Zato što je životni scenarij te osobe upravo takav da od nje čini "patnika", a za nju je smisao te "patnje" upravo u tome da joj okolina to prizna, tj. da dobije potvrdu o tome koliko se muči. U toj je priči manje bitna ta osoba za koju se naš moderni Prometej toliko žrtvuje, a puno se veći naglasak stavlja upravo na tu "žrtvu."

   PEPELJUGA
   Pepeljuga je lik iz bajke, sirotica koja živi s ocem, zlom maćehom i njezine dvije kćeri. Kad otac umre, maćeha i njene kćeri počinju iskorištavati Pepeljugu, međutim, intervencijom pokojne majke inkarnirane u vidu dobre vile, pepeljuga na koncu upoznaje princa i vjenča se s njim.
   Scenarij Pepeljuge vrlo je čest - svi oni (i muškarci i žene) koji vrijedno rade i trude se u životu, očekujući da će im u nekom trenutku intervencija viših sila poslati princa ili princezu na bijelom konju da ih izvuče iz ustaljenog obrasca života, spadaju u ovu kategoriju. Često je riječ o osobama sklonim sanjarenju koje su naučile da se na ovaj način suočavaju sa životnim poteškoćama. Taj scenarij nije toliko autodestruktivan koliko može biti ograničavajući za ljude koji žive po njemu.

   Kao što smo već rekli, ovakvih scenarija ima onoliko koliko ima i arhetipova (likova iz bajki i mitova), a oni pak imaju onoliko varijanti koliko ima i ljudi na Zemlji. No, ukoliko vas muči pitanje kako izaći iz takvog začaranog kruga, imajte na umu slijedeće: čovjekov život nije linearan, već cirkularan. To u prijevodu znači da se ne kreće pravolinijski od rođenja do smrti bez mogućnosti da se nešto promijeni kad se već dogodilo, već da u bilo kojem trenutku možete promijeniti svoju prošlost - naravno, ne u fizičkom smislu, već u smislu vaše interpretacije te prošlosti. Naime, ako zamislimo uobičajenu, staru sliku o čovjekovom umu kao kazetu koju moramo dugo vremena premotavati da bismo došli do pjesme koju želimo čuti, novija otkrića o umu i njegovom funkcioniranju kažu da je on puno bliži CD-u, tj. da u bilo kojem trenutku svatko od nas posjeduje mogućnost da direktno dođe do "pjesme" koju želi slušati, tj. do događaja u životu koji želi naučiti gledati na drugačiji način, te promijeniti vlastito iskustvo bilo kojeg događaja.