Tekstovi
Stranice za učitelje
Stranice za studente

Miroslav Huzjak

Objavljeno u : Metodički ogledi - časopis za filozofiju odgoja, 2005.
UDK 37.036

     "Ebner je rekao da je odgoj podivljali slon u prodavaonici porculana. Na kraju, slučajno ostane i koji čitav komad. I, kad se odgoj završi, čovjek se prihvaća lijepljenja razbijenih komadića. Do kraja života možda i bude gotov s tim."
Béla Hamvas, "Kap prokletstva"

     Problem koji se navodi u ovom citatu nipošto nije usamljeno mišljenje pojedinca s lošim iskustvom sredinom dvadesetog stoljeća; na ovakve ćemo bilješke često nailaziti, a empirijski dobivamo potvrdu iz neposredne okolice o nezadovoljstvu školskim, kućnim i društvenim odgojem. Čini se kako su nezadovoljni svi segmenti zajednice: odgojitelji, odgajanici i ostali članovi društva koje je, možda oduvijek, nezadovoljno generacijama koje dolaze. Posljednji segment društva možda možemo u ovoj raspravi ostaviti po strani; možda se kod njih naprosto radi o nezadovoljstvu promjenama koje uvijek donosi novo vrijeme. Zanimljivi su nam, međutim, aktivni članovi školskog sustava. Nezadovoljstvo školom, posebno izraženo u našoj zemlji, upućuje kako se zapravo radi o nezadovoljstvu konceptualnim nedostatkom njegove svrhe. Štoviše, možemo govoriti i o nedostatku smisla - za što pripremamo učenike, što nam je konačni cilj? A možda se problem nastavlja širiti - u kakvom društvu/svijetu taj pojedinac treba živjeti i s kojim mogućnostima; ima li taj svijet smisao? Radi li se o normativnom, možda vrijednosnom gubitku kompasa?
     Sve ovo upućuje kako problemu školstva treba pristupiti unatrag i proučiti koji su problemi društva koje si je načinilo takvo školstvo. A društvo je sklono gledati na svijet oko sebe lingvistički; tj. kroz imenovanje pojmova.

     Ludwig Witgenstein silno je nervirao Karla Poppera i njegove pristaše tvrdnjom kako ne postoje filozofski problemi, već samo lingvističke zagonetke. U "Tractatus logico-philosophicus" navodi: "Misao je smisaoni stav. Cjelokupnost stavova je jezik. (…) Stav je slika stvarnosti. Stav je model stvarnosti onakve kakvu ju zamišljamo" (Witgenstein, 2003.). Ove navode možemo pogledati pod svjetlom Ferdinand de Saussureovog strukturalizma i semiotike. De Saussure pod jezikom podrazumijeva skup znakova (paradigme) i skup pravila (sintagme); pravilima se određuje kako koristiti znakove (gramatika određuje raspored slova i riječi)(Saussure, 2000.). Time dolazi do jezičnosti u širem smislu, koje obuhvaćaju verbalne jezike, osjetilne jezike i matematičke jezike. Govori razrađuju jezike u pojave: iz osjetilnih jezika proizlaze likovne, glazbene i plesne umjetničke pojave; iz verbalnih jezika proizlaze pjesničke, prozne, scenske i filmske umjetničke pojave (film zapravo u sebi sadrži sve umjetnosti); iz matematičkog jezika proizlaze fizikalne, kemijske, geološke i biološke pojave. Komunikacija je, dakle, dekodiranje dogovorenih znakova (dakako, ne samo vizualnih).
     Nadalje, što znači model stvarnosti? Nije li stvarnost objektivna? Nije. Čovjek stvarnost opaža preko svojih osjetila (vid, sluh, dodir…), ali time samo preuzima podražaje koji se u obliku električnih impulsa šalju u mozak. Mozak pak traži o kojem se pojmu radi; dakle traži odgovarajući znak. Ako mozak ne prepoznaje znak koji prima, primijeniti će onaj znak koji mu se čini najsličniji. Tako nastaju tzv. optičke varke i iluzije. E. Gombrich (Gombrich, 1984.) pokazuje kako takve varke i iluzija dakle nisu optičke, već mentalne. Štoviše, to nisu optičke varke, već optičke istine jer um jedino tako i poima svijet. Drugi teoretičar percepcije, J. Gibson (Damjanov, 1991.), još je više povezao sliku, pojam i riječ (znak). On razlikuje dvije vrste opažaja: prvi je shematski, a drugi doslovni opažaj. Shematski je opažaj prepoznavanje funkcije koju opažena pojava ima: izjava "ovo je stolac" u stvari znači "ovo je nešto na čemu mogu boraviti u položaju koji odgovara pojmu sjedenja". Stoga, jedan štap postaje diskutabilan na razini znaka; ako je netko u stanju na njemu održavati ravnotežu u sjedećem stavu, tada taj ima pravo pripisati mu znak "stolac". Za ostale to jednostavno stolac nije. Shematski opažaj ne zamjećuje oblik stolca, osim ako ga ne može uvrstiti ponovno u neku funkcionalnu kategoriju; npr. oblik ovog stolca je moderan; tim oblikom iskazujem svoj svjetonazor. S druge strane, opažaj koji je orijentiran na oblik Gibson naziva doslovni opažaj. Radi se o vizualnom jeziku; zamjećuju se udubine, izbočine, obrisi, teksture, boje, linije, površine, mase, plohe itd. Taj se jezik, međutim, mora naučiti. Jednostavni pokus opisivanja predmeta bez vizualnog kontakta s onim kojem se opisuje raspršiti će uobičajenu iluziju kako se verbalnim govorom posve razumijemo. Ova vježba čak često izaziva frustracije kod učesnika urušavajući njihove svjetonazore. Problemu percepcije svoj je doprinos dao i J. Bruner, uvevši termin dostupne kategorije. Radi se o proširenju Gibsonovih postavki: polazimo od pitanja: ako znamo da ne gledamo očima već mozgom, što onda vidimo kada nam je pred očima nešto mozgu posve nepoznato? Drugim riječima, ako mozak nema riječ za ono što vidi? Ta riječ, prepoznati znak je dostupna kategorija; pokažimo fotografiju otiska u snijegu nekome iz pustinje tko nikada nije vidio snijeg. Što će on reći da vidi? Iz tzv. optičkih varki znamo odgovore: ili će vidjeti nešto drugo za što mu um smatra da je slično, ili će reagirati kao mnogi koji prvi puta sjednu pred kompjuter (i vide stvari koje im nisu u dostupnim kategorijama): reći će da "ne vide ništa". Time se vraćamo na Witgensteina: svi stavovi su jezik, stav je slika/model stvarnosti; jezik je slika/model stvarnosti ili skraćeno jezik je stvarnost. Ova iluzija stvarnosti izvor je bezbrojnih nesporazuma i problema; umjetnost ih je pokušala rasjeći poput Gordijskog čvora mačem apstrakcije. Stvar se može gledati i obrnuto: osoba može ne vidjeti ono što prebrzo prepoznaje - nepoznavatelji umjetnosti traže na slici sličnost, uzajamnu zamjenjivost, s pojavom iz prirode. Tome se suprotstavio René Magritte tako da je ispod slike lule napisao: "Ovo nije lula". Što je onda? To je još prije njega odgovorio Maurice Denis: slika je ploča prekrivena bojama, mrljama i potezima. Razdvojeni su označenik i označitelj; gledatelj se prisiljava da gledajući misli, da od pogledanog stvori viđeno. Gibson je, uostalom, govorio kako je može odgajati jedino pažnja.

Literatura:

1. Arnheim, Rudolf (1985.): Vizuelno mišljenje, Beograd, Univerzitet umetnosti
2. Damjanov, Jadranka (1991): Vizualni jezik i likovna umjetnost, Zagreb, Školska knjiga
3. Fromm, Eric (1986.): Anatomija ljudske destruktivnosti, Zagreb, Naprijed
4. Ghyka, Matila. (1987.): Filozofija i mistika broja, Novi sad, Književna zajednica Novog Sada
5. Gleick, James. (2000.): Kaos- stvaranje nove znanosti, Zagreb, Izvori
6. Gombrich, Ernst H.(1984.): Umjetnost i iluzija, Beograd, Nolit
7. Hamvas, Béla (2003.): Kap prokletstva, Zagreb, Mirakul
8. Hauser, Arnold: (1977): Filozofija povijesti umjetnosti, Zagreb, Školska knjiga
9. Huzjak, Miroslav (2002.): Učimo gledati, priručnik likovne kulture za nastavnike, Zagreb, Školska knjiga
10. Jung, Carl Gustav (1964.): Čovjek i njegovi simboli, Zagreb, Mladost
11. Kant, Emanuel (1991.): Kritika moći suđenja, Beograd, Izdavačko-grafički zavod
12. Ouspensky, Pëtr Demiaonovič (1989.): U potrazi za čudesnim, Beograd, Opus
13. Polić, Milan (1997.): Čovjek-odgoj-svijet, Zagreb, Kruzak
14. Saussure, Ferdinand de (2000.): Tečaj opće lingvistike, Zagreb, ArtTresor naklada, Institut za hrvatski jezik i jezikoslovlje
15. Seneka (1995.): Ideal i kult stoicizma, Zagreb, CID
16. Šikić, Zvonimir (1995.): Filozofija matematike, Zagreb, Školska knjiga
17. Šiber, Antonio (2005.): Svemir kao slagalica, Zagreb, Školska knjiga
18. Zovko, Nikola (2002.): Prostor, vrijeme, tvar, Zagreb, ArTresor naklada
19. Wittgenstein, Ludwig (2003.), Tractatus logico-philosopicus, Zagreb, Moderna vremena
20. Wolfflin, Heinrich (1904.), Klassische Kunst, Grundbegriffe

     Završetak devetnaestog stoljeća zatekao je fizičare veoma zadovoljne; zakonitostima tzv. klasične mehanike mogla objasniti velika većina opaženih pojava u prirodi i činilo se da je otkriveno sve što se trebalo otkriti. Uspostavljeni su bili i zakoni o očuvanju koji su se trebali brinuti da današnja fizikalna pravila vrijede i sutra; zakoni o očuvanju energije, materije i gibanja. Bohr je atom opisivao planetarnim sustavom koji je počeo pokazivati nedostatke; ipak, urušavanje je počelo istraživanjima Maxa Plancka čiji se eksperimenti nisu poklapali s dotad važećim formulama. Tko je u pravu, priroda ili formule? Čemu uopće formule?
     Ono što podrazumijevamo pod znanstvenom istinom zapravo je mnoštvo izmišljenih pravila, usuglašenih i uravnoteženih na najvišoj razini apstrakcije, tj. u matematičkom jeziku. Upravo to usuglašavanje se postiže formulama. Većina pravila proizlazi iz nekih dubljih postulata, no na jednoj razini postulati više nisu provjerljivi nikako osim empirijski, tj. eksperimentalno. Ako neki eksperiment otkrije iznimku u pravilu, temelji znanosti se počinju klimati. Tada se temelji neko vrijeme pokušavaju spasiti krpanjem; oko 15. st. za to je bila zadužena inkvizicija (pokušavali su se izbrisati svjedoci iznimaka i graditelji novih temelja), a početkom 20. st. pokušalo se modifikacijom pravila klasične mehaničke fizike. Neuspjeh tih metoda prisilio je stvaratelje na izmišljanje novih pravila prema kojima su se gradile nove jednadžbe; nastala je kvantna fizika. Dakle, istina ovisi isključivo o konzistentnosti elemenata, znakova kojima se opisuje; za to se brine dobra struktura, međuovisnost tih elemenata uređena nekim pravilima. I opet govorima o sintagmama, gramatici, odnosno o jeziku. Istina ne postoji u riječi, već u rečenici.
     Kvantna fizika morala je prihvatiti jednake paradokse kao i umjetnost, naime dualna, dihotomijska svojstva svojih temelja. Je li umjetnik slobodan ili uvjetovan adekvatno je pitanju je li igrač slobodan ili nije u igranju svoje igre; svaka igra ima pravila kojima se verificira uspješnost igrača koji, međutim, svaku igru igra drugačije na beskonačan broj načina. Može li A biti jednako B? Kvantna je fizika nevoljno morala priznati da može; niti elektron niti foton nisu kuglice za koje vrijede zakoni mehaničkog gibanja; njihova dualna svojstva vala (tlaka) i čestice natjerali su fizičare da od muke o tome pričaju viceve. To da je foton istovremeno i jedno i drugo Schröedinger je usporedio s mačkom u kutiji; ako ju gledate kroz jednu rupicu mačka je mrtva; gledana kroz drugu rupicu ona je živa - mačka je istovremeno i mrtva i živa, ovisno kako ju gledate. Ova i druge pojave natjerale su Einsteina da zavapi kako nije moguće da se Bog kocka. Sjetimo se, ipak, kako je u 16. st. Johannes Kepler jednako tako očajavao kako nije moguće da se planeti okreću po ružnoj elipsi oko sunca, umjesto oko savršene kružnice. Nakon godina traženja drukčijeg opisa putanja ipak se vratio elipsi, skrušeno priznajući da nije pozvan prosuđivati Božje namjere i Njegove koncepte lijepoga (Šiber, 2005.). Ove mogućnosti otvorile su put istraživanju determinističkog kaosa; sada je postao moguć koncept da je svemir istovremeno uređen i slučajan. Zakonima o održanju sada se kao simetričan pandan dodala entropija, drugi zakon termodinamike - sve u prirodi teži neredu, red se nikada neće sam načiniti, nered hoće. A ipak su zakoni fizike danas jednaki kao i jučer.

    Nastao je nelagodan osjećaj koji prati kvantnu mehaniku, zbog njezine neinventivne naravi. Elektron nije kuglica već je razliven po atomu zbog Heisenbergovog načela neodređenosti; ono što je malo jednostavno ne vrijedi na velikim skalama. I opet: gdje je granica između malog i velikog? Nadalje, što se tiče opažaja i objektivne stvarnosti, Heisenberg je pokazao kako svako mjerenje mijenja svojstva promatranog sustava. Stoga, unutar uobičajenih interpretacija (kopenhagenska škola) kvantne mehanike objekt ne postoji po sebi, nema stvarnost bez promatrača; objekt (svijet) se realizira tek u interakciji s promatračem (Šiber, 2005.). To podsjeća na staro filozofsko pitanje: nastavlja li svijet postojati ako zatvorimo oči? Ove nelagode nas podsjećaju kako smo o svemu ovome započeli govoriti zbog pitanja što učiti u školi, i gdje su društveni uzroci gubitka smisla. Škole (barem hrvatske) jednostavno ne uče djecu fizici nakon 19. st. uz prozirnu ispriku da je to "djeci teško". Čini se kako je prava istina da je to teško prihvatiti njihovim nastavnicima; prosječan čovjek i dalje očekuje od znanstvenika da zamijeni svećenika - odnosno da zna sve odgovore, po mogućnosti jednoznačne. Kvantni znanstvenici društvo ne zadovoljavaju, i u ovoj godini fizike, stotinu godina nakon Einsteinovih otkrića fotoelektričnog efekta i specijalne teorije relativnosti, nitko i dalje ne zna o čemu je riječ. Jer ta riječ nije jednoznačna.

    Pa ipak, u tom zastrašujućem kaosu koji prijeti promjenama mnogih pravila, krije se još ljepši red - svatko tko zna što su fraktali prepoznati će ih otprve. Jer svi fraktali, kao kompleksni grafikoni kaotičnih režima, sadrže nekoliko prepoznatljivih pravila - simetriju, ritam i proporciju. Zadržavanjim tih pravila fraktal kod svakog uvećanja postaje drugačiji, a opet (dualnost) sličan - samosličan (selfsimilarity). Tako i priroda i događaju u njoj postaju samoslični. I sve počinje podsjećati na sustav koji je Pitagora uspostavio još u 6. st. pr. n. e. Pitagora je, prema legendi, prolazeći pored kovačnice vidio kako kovači udarajući čekićima masa omjera 1:2 stvaraju zvukove istog omjera, naime oktave. Iz toga je načinio muzičku ljestvicu (Ghyka, 1987.): 1:2=oktava, 1:3=kvinta, 1:4=kvarta, 1:5= velika terca, 1:6=mala terca… Njegove teorije proporcija željele su dokazati kako je sva priroda uređena (nije kaos već kozmos)i kako nam je taj red dostupan uz mnogo truda (slično je mislio i Einstein). Ovaj samoslični pogled obrazložio je kao Božji potpis u svojoj tvorevini. Nadređeni red (strukturu) proučavali su i geštalt psiholozi. Rudolf Arnheim (1985.) navodi slijedeći pokus: štakori, kao i čimpanze su lako prepoznavali lik trokuta. ali nisu mogli prepoznati šest krugova raspoređenih u oblik trokuta; ovakva struktura zahtijeva prijenos, sličnost koje može učiniti dvogodišnje dijete i prepoznati obris povezujući krugove u mislima. Međutim, ako nije uvježban, odrastao čovjek pada na ovom ispitu ako krugove zamijenimo figurama na slici, pa neće zamijetiti trokutnu kompoziciju na renesansnoj slici je mu figure previše odvlače pažnju (tj. za njih prebrzo nalazi riječ, shematski opažaj). Naglašavanje važnosti unutrašnje strukture a ne slučajnosti prividne pojavnosti pokazali su u umjetnosti apstraktni slikari; u školi tu pouku treba primijeniti koristeći strukturalnu korelaciju a ne tematsku. Ne pričati o proljeću, već o simetriji leptirovih krila. Pristupiti svijetu interdisciplinarno. Sve je povezano na višem stupnju apstrakcije; a apstrahiranje i jest trenutak kad počinje mišljenje (Arnheim, 1985). Tada se, otkrivajući zajedničke pojmove i tamo gdje ih prividno nema, počinje pomaljati harmonija, a s njom i smisao.

     I još jednom: što učiti djecu? Zapravo, štogod ih učili, time im automatski ugrađujemo vrijednosni sustav. Obrazovanje, dakle, odgaja. Ono što djeci nedostaje u procesu odgoja vidimo kao nedostatke odraslih - gubitak svrhe, nemotiviranost, nejasne životne vrijednosti, nespremnost na timski rad, stvaralačko i kritičko mišljenje, planiranje vremena i akcije. I iznad svega poznavanje sebe kao mašine. Stoga bi trebali iz temelja promijeniti učenje o koncepciji umjetnosti i o koncepciji znanosti. Umjetnost i znanost samo su dvije strane istog novčića; obje se bave strukturiranjem svjetonazora, dakle izgradnjom istinonosnih sustava s konzistentnim pravilima, ali uvijek svjesni o subjektivnosti tih sustava: nijedna istina nije otkrivena, sve su izmišljene. S druge strane, djecu ipak trebamo naučiti razlikovati subjektivno od objektivnog; subjektivno je ono što nam se čini, ali nam se može učiniti i drukčije, zbog čega se ne slažemo sa samim sobom. Stoga je problem ukusa u umjetnosti dobro područje za razgraničenje ovih pojmova; pojedinci se vole pozivati na pravo na svoj ukus (čitaj: mišljenje) kada im ga se ne da dokazivati. Dokazivati, to znači sagraditi sustav sastavljen od preciziranih pojmova i njihovih odnosa koji si strukturalno unutar sebe ne proturječe. Ovaj zahtjevan posao može učiniti samo osoba slobodna od nametnutih vrijednosti; stoga E. Kant govori o bezinteresnom ukusu (Kant, 1991.), dakle o ukusu na nivou jezičnosti (u Saussureovom smislu), koji nije ometan vrijednostima koje ima Gurdjiefova čovjek-mašina, vrijednostima koje zapravo nisu njegove (skup auto služi za pokazivanje drugima, kao i kristal ili brušena plastika u vitrini). Misliti može samo osoba koja je slobodna, slobodan je samo stvaraoc. Krug se zatvara; školovanje ne treba biti bazirano na informacijama, već na njihovom izvođenju iz različitih parametara. Demokrit je govorio da se ne pouzdajemo u osjetila kod spoznavanja prirode; kada nešto ne vidimo, ne čujemo, ne dodirujemo, okusimo ili mirišimo dolazi na red finije sredstvo spoznaje: um. Znanstvenike u načelu možemo podijeliti u dvije grupe: većina je ona koja istražuje gomilajući činjenice; Kelvin to naziva "skupljanje markica" (Šiber, 2005.). Iako su tako prikupljeni podaci neosporno točni i vrijedni, pravo spoznanje (različito od znanja) nastaje tražeći odgovor na pitanje "zašto?". Šiber navodi istraživača koji čitav svoj život bilježi vrijeme izlaska i zalaska sunca; on ipak nikada neće shvatiti putanju planete oko Sunca. Za takvo što potrebno je biti slobodan od znanja, i prepustiti finijem sredstvu - umu - da se odmakne od sunčevog sustava i sagleda cjelinu. To je promjena perspektive. Za takvo što treba odgajati djecu obrazujući ih da je to moguće.

M. H.