tekstovi

    Nedavni doživljaj u jednom ugostiteljskom objektu na moru podsjetio me na problem koji sam počeo učestalo primjećivati, kroz ponavljanje poput pravilnog uzorka. Jedna je konobarica, naime, živo diskutirala s prisutnim opuštenim društvom - o umjetnosti. Dodati ću kako su iznesena stanovišta odražavala uobičajene stereotipe o neshvaćenim i čudnim umjetnicima - uz ogradu da oni možda i imaju neku svoju logiku ali ih ne razumijemo - zatim o djelima bez vrijednosti ako se autor nije potrudio oko prepoznatljivosti likova (apstrakcija - loše, figuracija - dobro), te o dekorativnoj funkciji umjetnosti u ljudskim životima. Uobičajeno nadražen takvim razgovorima u svojoj blizini, zamolio sam konobaricu da nam sada malo priča o molekularnoj biologiji. Pomalo začuđena ali sa smiješkom, odgovorila je da to ne može. Jer da o tome ništa ne zna. Ne osobito spretno upitao sam i konstatirao istovremeno - zašto misli da zna nešto o umjetnosti? Je li to možda specijalizirala? Zapravo nije razumjela pitanje; prisutni su joj pojasnili da sam ja profesor toga. Razveselilo ju je kako je to "jako zgodno" i zapravo "lijepo". Bojao sam se pitati što je lijepo. Ali slutio sam zašto je zgodno baviti se lijepim stvarima u životi.

    Umjetnost je tema o kojoj će gotovo svatko imati svoje mišljenje. Jer, za razliku od molekularne biologije koja zahtjeva dugotrajno temeljito izučavanje, dakle znanje (jer je to znanost), za umjetnost je, prema uvriježenom mišljenju, dovoljno ono što svi imaju - osjećaji i ukus.

    Odakle dolaze poticaji za takvo (opće) uvjerenje? Zapravo, gotovo odasvud. Čak i mnoge stručne knjige, posebno iz psihologije, sociologije, povijesti i sl. rado koriste dihotomiju: znanost - razum nasuprot umjetnost - osjećaj. U jutarnjem programu na televiziji će s ponosom biti prikazan nastavnik likovne kulture kako u bolnicama olakšava boravak djeci držeći im "nastavu". Nastavnik matematike bi vjerojatno slabo olakšao boravak u bolnici. Doista, i umjetnost i likovno izražavanje (a to nipošto nije isto!) imaju veoma izražen terapeutski faktor ugode. Nekako naslućujemo da su na djelu nesvjesne sile koje se dotiću cijelog čovječanstva. Probleme "lijepog", "ukusa" i "osjećaja" doživljavamo kao osobnu baštinu ljudskosti koja je neprikosnovena svakom pojedincu ponaosob. Nažalost, ne samo teoretičar psihologije, sociologije i etike, već iole bolji stručnjak za marketing, poznavati će mnoge učinkovite načine doslovno programiranja ljudske psihe unutar baš tih "osobnih" kategorija - najočigledniji primjer je moda.
     Takvu sklonost zajedničkom ukusu metodika likovne kulture već dugo prepoznaje kao štetne šablone odnosno stereotipe koje bi nastavnici trebali iskorjenjivati. Ali upravo obratne primjere vidimo u školskom programu na televiziji. Vrckavi voditelji upućuju djecu u vještinu ukrašavanja posuda, vaza, košarica, salveta, ukrasa za kuću i poklona za razne prigode. Nastavnici u školama nekako pružaju mlak otpor takvim sugeriranim satovima domaćinstva; naprotiv, kupuju knjige u kojima se uz nastavne jedinice razaznatljivih ciljeva pojavljuju i upravo ovakve, sa "zgodno" i "lijepo" izrađenim praktičnim i upotrebljivim ukrasima. Neke od takvih "kuharica" se čak prezentiraju kao priručnici za nastavnike. Čemu se mučiti izučavanjem zahtjevnih metodičkih knjiga, kada i samo ministarstvo svojim uputama o "poticajnim ocjenama" i funkcijom "rasterećenja" oduzima kredibilitet tom predmetu; što se tu ima znati?
     Doista, mogu li djeca nešto i naučiti na nastavi likovne kulture, postoji li kakav egzaktan pojmovnik? Svi koji su završili školovanje za nastavnika, za razrednu ili za predmetnu nastavu, dobro poznaju termin "likovni problem", kao i "vizualni jezik". Pa iako su mnoge knjige objasnile kako se sat likovne kulture gradi oko likovnog pojma (komplementarni kontrast, izvedene boje, gradbene crte...) a motiv je posve nevažan i nastavnik ga bira sam prema potrebi, ipak se knjige s uputama za dječje likovno ukrašavanje domaćinstva bolje prodaju od metodičkih priručnika i knjiga o vizualnom jeziku. Problem likovnih problema nikad nije šire razriješen; nejasnost funkcije predmeta likovne kulture povezana je s općim stavom o umjetnosti kao svima dostupnim ukrasom života. Nije rijetkost, čak ni u stručnoj literaturi (dakako, ne likovnoj) naići na kontekst "djeca su umjetnici".

    Nisu. Bogata je literatura pokazala su kako je umjetnost zbroj mnogih područja i njihovo svijesno preispitivanje. Slikar John Constable je rekao (vjerojatno potaknut sličnim razmišljanjem): "Slikarstvo je nauka i treba se njime baviti kao istraživanjem zakona prirode. (...) slike su samo pokusi.". Ne samo djeca, nego i većina odraslih nije se u stanju baviti takvim pokusima koji zahtijevaju veliko obrazovanje i vještinu. Ali korist od tih pokusa jest općedruštvena, što čovječanstvo maglovito naslućuje. Tako se i na satovima likovne kulture uči ono što je ljudskim bićima toliko potrebno da se osjećaju slobodni iznostiti stavove i bez obrazovanja, jer se to doista tiče svih: uči se gledati, uči se imenovati viđeno, uči se stvaralačkoj kombinanatorici, uči se analizama raščlaniti i razumjeti djelo kao pokus; napokon valoriziranjem svega toga i apstrahiranjem - uči se misliti i biti slobodan. Nastavnom likovne kulture kao nastavom domaćinstva nastavnici će dobiti "slatke", "zgodne" i nadasve "praktične" radove, ali će istovremeno odgurati djecu daleko od mogućnosti da baštine rezultate pokusa najvećih duhovnih velikana; te rezultate uostalom i nazivamo kultura, civilizacija i sloboda.