Prigodni i neprigodni motivi

		Prigodni i neprigodni motivi u likovnoj kulturi: čestitke i ukrasi
PRVA STRANICA
Miroslav Huzjak		Dolaskom i ovih božićnih blagdana, kao i svake godine, škole imaju potrebe za ukrašavanjem svojih prostorija, a običaj nalaže i izradu prigodnih čestitki. Obilježiti se mora Sv. Nikola (tu se negdje spominju i Djed Mraz i Božićnjak o kojima smo već pisali), advent, Božić, Nova Godina. Uskoro će stići i fašnik, Valentinovo, Uskrs... Mnoštvo je to prigoda za izradu čestitki i ukrašavanje panoa i razreda. A samo po sebi se razumije da će se to raditi na satovima likovne kulture. Takve pobude su već pojašnjene u tekstu o nastavi likovne kulture kao o nastavi domaćinstva, prisjetimo se stereotipa o ukusu i osjećajima u umjetnosti. Međutim, problem se produbljuje novim razinama; prvo, čini se da nastavnici doista ne znaju što drugo učiniti osim pokrenuti proizvodnju kiča, i drugo, tržište je poplavljeno knjigama koje nude pomoć u rješavanju takvih problema. Razjasnimo prvo problem čestitke. Odakle nastavnicima deformacija ukusa da čestitke pretvaraju u kičaste i nadasve ružne proizvode prepune jarkih boja, svjetlucavih folija, komadića tjestenine i vate? Odgovor ćemo dobiti zaputimo li se gradskim ulicama u obilazak štandova. Sve će se odmah razjasniti; u širokoj prodaji jednostavno nećemo pronaći čestitku koja nije kič! Vojske sladunjavih anđelčića, rumenih Djeda Mrazova ali i svetaca, zlatne repatice i darovi s križnim vezanjem jednostavno cure s prenabujalih štandova i bombardiraju očne živce, sve dok na kraju te oči i umovi iza njih ne oslijepe. Kada sve postaje kič, ništa više nije kič. Postali smo zarobljeni u onome što je prof. Jadranka Damjanov u Školskim novinama br. 1-2, siječanj 2003. opisala kao "vizualno smeće". To je zagađenje tolikog razmjera da se ona s pravom u tom tekstu pita - kako se protiv toga boriti? Zaštitni mehanizmi školstva su u tome popustili; sada se svatko mora spašavati za sebe. Ali, koliko djece, a koliko nastavnika obilazi izložbe i izlaže svoje oči i umove kvaliteti? Tu nastupa drugi problem; spomenute knjige koje nude "ideje" (i u svom naslovu) za pridruživanje lošem ukusu zaobilaze školske zaštitne mehanizme ulazeći na mala vrata kao pokloni za učiteljice koje ne traže imena recenzenata u impresumu; učiteljicama je to naprosto "zgodno", "slatko" i naravno "prigodno". Što tu zapravo ne valja?

		Što i kako ne činiti
		Što je uopće čestitka? Ako pogledamo kako se takvi nastavni satovi opravdavaju u izvedbenim programima, zateći ćemo čestitku upisanu u rubriku "motiv". Čestitka nije i ne može biti motiv; ona je dizajnerska forma, najčešće presavijenog papira unutar kojeg upisujemo dobre želje. Dakle, čestitka je područje rada. Ono na čestitci je motiv. A što je motiv na čestitkama? Opet pogled u izvedbeni program: tamo piše "božićni motivi". Što je to? Pitam: je li kompjuter božićni motiv? Kažu, nije. Kako nije, kada sam prošli Božić dobio kompjuter na poklon? Nadam se da sam ilustrirao apsurd takve klasifikacije; naravno, šablonsko mišljenje očekuje repatice, poklone i jelke kao božićne motive. Uspit; razjasnimo još nešto: motivi se metodički dijele na vizualne, nevizualne i likovne i kompozicijske elemente kao poticaje. Vizualni su oni koji se očima vide ili mogu vidjeti; iako nisam bio na Jupiteru, Jupiterova površina jest vizualni poticaj. Nevizualnim poticajima ime kaže da se ne mogu vidjeti - radi se o prikazu mirisa, dodira, okusa, zvuka, osjećaja i apstraktnih pojmova (istina i laž). Likovni elementi su: točka, crta, boja, ploha, površina, prostor i volumen; kompozicijska načela su ritam, kontrast, ravnoteža dominanta... Taj oblik poticaja bi dakle glasio: igra osnovnih boja, ili ritam crta i sl. Stoga je doista neobično vidjeti u već spomenutoj knjizi da su nevizualni motivi leptir, cvijet, gnijezdo, labud, čestitka, riba ili suncokret; sve same nevidljive pojave. Još su gore prošli likovni i kompozicijski elementi kao poticaj: ptice na žici, grad, snjegović, zvečka, kukac, kornjača, sviječnjak, gusjenica, opet riba i najnelogičnije - samoglasnici! Samoglasnici su barem verbalni elementi a ne likovni; sve ovo upućuje na neugodnu neobrazovanost onih koji se usuđuju objavljivati ovakve knjige. A što je ukras? Kada ozbiljno postavimo to pitanje, malo ljudi je u stanju dati suvisao odgovor. "Ono što mi je lijepo", "Ono što uljepšava sobu"... Cipele, dizajnerski namještaj? Ponovno se vraćamo na stereotipe (sl. 1) - ukras su šablone cvjetića, ukras su ukosnice (naravno s cvjetićima), okviri za fotografije (s cvjetićima) ili vazice. S cvjetićima. A za Valentinovo sa šablonama srdašaca (sl. 2). Za Božić postoje šablone Djeda Mrazova i snjegovića - čak i u verziji na kuhačama. Postoji predviđena šablona za svaku prigodu i ono što smatramo "lijepim". Jedino, problem je šablone što inzistira na uniformnosti i jednoumlju; tko nije s nama, protiv nas je! Šablonizirani su skloni sankcijama prema individualcima; učenici koja dugo nije mogla (ili htjela) načiniti Djeda Mraza od kuhače, učiteljica je toliko prigovarala dok majka nije odradila posao (istinita priča). Šablone razvijaju konformizam i strah od autoriteta; ali i o tome sam već pisao u tekstu "Četvrtina sunca u kutu papira", Šk. novine br. 35, 2003.

		Što i kako činiti
		Navesti ću sada i nekoliko konstruktivnih primjera; kako raditi čestitke i zadovoljiti nastavni program. Vrlo jednostavno, zapravo. Uvijek i obavezno započnite od likovnog problema. Radi ilustracije, slovenski izvedbeni program u sebi uopće ne sadrži motive; u određenom tjednu predviđene su, primjerice, "tople boje"; a što će nastavnik zadati učenicima da slikaju toplim bojama nije stvar ni ministarstva niti ikog drugog - time su prioriteti posve jasno postavljeni, jer motiv je zamijenjiv, a likovni pojam zadan. Uzmimo da želite izrađivati čestitke za upravo prošlog Sv. Nikolu; razbiti ćemo stereotip prikazivanjem Krampusa i njegovih prijatelja (sl. 3). Kako ga opisujemo? Kao lik složen od ljudskih i životinjskih elemenata, što nas podsjeća na tradiciju starih prikaza egipatskih, grčkih, indijskih i srednjeameričkih složenih likova (Quetzacoatl - zmija s perjem, npr.) Takav vizualni složenac nazivamo rekompozicija, u europskoj likovnoj umjetnosti pronaći ćemo ga u djelu manirističkog slikara Archimbolda koji je stvarao lica od voća i povrća. Kada smo pronašli likovni problem od kojeg ćemo krenuti - rekompozicija i fotomontaža - zadati ćemo učenicima da izrezuju različite dijelove tijela ljudi i životinja i slažu ih u nove kompozicije, likove krampusovih prijatelja (svakako dodati rep i rogove). Sve to na presavijenom papiru - čestitci. Može smeđa podloga. Ili naprosto ugljenom naslikajte čizmu - ali po promatranju, sa svim šavovima i vezicama, a ne stereotipnu crvenu "čarapicu" kakve se prodaju po štandovima. Konvencionalniji prikaz može biti slikanje anđela koji pastirima navješta Isusovo rođenje (sl. 4). Biblija kaže da se događaj zbio noću, i da su pastiri bili "obasjani slavom Gospodnjom" te uplašeni. Ovdje ćemo krenuti od svijetlo-tamnog kontrasta; na malom formatu učenici mogu slikati minijaturu flomasterima koja prikazuje anđela (kako izgleda anđeo? Izbjeći stereotip!) kako blješti u noći i uplašene pastire i ovce (kako izgledaju pastiri i ovce? Razgovarati o tome.). Svjetlo-tamnim kontrastom može se prikazati i prskalica na crnom papiru. Pahulje su svakako zimski motivi. A svaka se pahulja unutar sebe zrcali po tri osi simetrije, što će nam biti likovni problem. Kada objasnimo zrcaljenje (najbolje pomoću zrcala; ako namigneš desnim okom, kojim će okom namignuti odraz?) pokažimo djeci fotografije pahulja u svoj njihovoj kompleksnosti i pokažimo im kako načiniti reljef na alu-foliji. Prikaz zrcaljene pahulje na foliji (poklopcu mliječnih proizvoda, recima) možemo patinirati nanošenjem pa brisanjem tuša (sl. 5). Često se zaboravlja na likovnost slova, odnosno pisma. Što je zajedničko slovima "O", "C", "G", "S" ili "B"? Sva u sebi imaju krug. Slova "A", "V", "N", "M" npr. u sebi kriju trokute, a slova "E", "F", "H" ili "T" npr. se konstruiraju na osnovi pravokutnika. Ispišimo na čestitci kratku poruku dodirujući slovima jedno drugo (bez ikakva razmaka); obojimo flomasterima unutrašnjost i okolicu slova i pojaviti će se geometrijski likovi u neuobičajenoj blagdanskoj poruci (sl. 6). Nadalje, tko kaže da motiv na čestitci mora biti figurativan? Neka djeca apstraktno prikažu slušanje glazbene kompozicije, recimo temperama, ili osjećaj radosti Božića, recimo gvašem. Ovdje se radi o nevizualnim poticajima (sl. 7). Neka budu spomenuti i likovni i kompozicijski elementi kao poticaj - načinimo na malom formatu obično optičko miješanje boja flomasterom; neka se preklapaju rojevi crvenih, žutih i plavih točkica koji će od primarnih stvoriti privid izvedenih boja. Bijeli papir na kojem je rad zalijepite na crnu podlogu čestitke i rad će biti dovoljno efektan da zadovolji svečani ukus gledatelja.

		Likovno kultiviranje
		Kada bi nastavnik u izvedbenom programu za matematiku naišao na nastavnu jedinicu "Jabuke" odmah bi protestirao: što da radim s jabukama? Da ih zbrajam, oduzimam, dijelim, množim? Kakva bi bila korist od sata matematike da samo pričamo o jabukama? Ili o C-vitaminu? Ista kao i od sata likovne kulture samo s jabukom ili pahuljom. Kineska poslovica kaže: "Ako vam netko pokazuje Mjesec, budala ste ako gledate u njegov prst". Jabuke, pahulje i dr. su ti prsti; nastavni sadržaj je Mjesec. Nastava likovne kulture ima svoj pojmovnik koji se uči (iako je naglasak na osvještavanju) kao i ostali školski predmeti; nazivamo ga vizualni jezik, a na satu ga obrađujemo u kroz tzv. likovni problem. Bez likovnog problema sat je beskoristan, a ne rasterećujući. Naime, često se smatra da je crtačka vještina zapravo podražavanje - ako je ispred mene jabuka, nacrtati ću je kako ju vidim. To, međutim, neće biti baš tako. Zabluda je kako vidimo ono što nam je pred očima. Da nije tako može nam pokazati svaki mađioničar i svaka optička varka. Oči samo prenose kodirane impulse do mozga koji ih interpretira, već prema znanju i kategorijama kojima raspolaže. Upravo to činimo kada se bavimo likovnom aktivnošću; interpretiramo svijet oko sebe i u sebi. I to po likovnim pravilima. To je, uostalom, razlika između teme (što?) i sadržaja (kako?) likovnog djela. Paul Klee je rekao: "Umjetnost ne ponavlja viđeno, već nevidljivo čini vidljivim"; i ovdje se radi o interpretaciji. Likovna kultura kultivira praktikanta razvijajući mu individualnost, istraživačku djelatnost, divergentno mišljenje, propitivanje uobičajenih istina, nonkonformizam kao i osvještavanje vizualnog identiteta kako nacionalnog tako i proizvodnog (npr. dizajn). Ovo ju čini gotovo jedinstvenom u školskom sustavu ako se pravilno izvodi; pogrešno izvođenje, međutim, kvari učenike koji odrastaju u nekultivirane osobe. A te će osobe, ako za to dobiju ovlasti, smanjivati satnicu nastave likovne kulture jednako kao i plaće nastavnicima. Krug će se na kraju zatvoriti; naše će nam se greške svakako jednom vratiti natrag. Za kraj; ako netko još ima nesuvislu potrebu za proizvodnjom prigodnih ukrasa, neka za to žrtvuje jedan od pet sati matematike, ili šest sati hrvatskog jezika; onaj jedan jadan sat likovnog neka sačuva kako bi prošao što više zakonski zadanog programa.