Pismo Nicolasa Poussina

   " Zar ne vidite da vrsta predmeta uvjetuje dojam jednako tako kao i vaše vlastito raspoloženje, te da predmeti koje sam za vas oblikovao moraju biti prikazani na drugačiji način. U tom se i sastoji umjetnost slikarstva. Želim vas stoga upoznati s jednom važnom činjenicom iz koje ćete razabrat na što u slikarstvu valja obraćati pozornost.

Naši vrli stari Grci, izumitelji ljepote, pronašli su različite moduse s pomoću kojih su polućivali čudesne dojmove.

Riječ modus zapravo znači ratio ili mjera i oblik kojima se pri stvaranju služimo i koji sprečavaju prekoračenja time što nas tako rekuć prisiljavaju da sve svedemo na srednju mjeru i umjerenost, pri čemu ta srednja mjera, ta umjerenost nije ništa drugo do li osobit način ili određeni čvrsti red uz primjenu koje predmet čuva svoje biće.

Budući da su se modusi starih odnosili na cjelinu kompozicije različitih predmeta, iz njihove je razlike proizašla određena razlika modusa, putem koje se shvaćalo da svaki od njih u sebi krije neko posebno svojstvo, osobito ako su raspoređeni predmeti međusobno stajali u točnim proporcijama; iz toga je proizašla moć koja u promatračevoj duši buti strasti. Stoga su stari mudraci svakom modusu pripisali svojstva koja su smatrali da pobuđuje. Tako su dorski modus nazvali postojanim, ozbiljnim i strogim te su ga koristili za ozbiljne, stroge i mudrošću prožete sadržaje.

Ako su međutim prešli na lakše i manje mudre stvari, odabrali bi frigijski modus, kako bi im na raspolaganju bile njegove mnogo manje modulacije i njegov daleko oštriji karakter. Platon i Aristotel hvalili su samo te dvije manire; dok su druge držali beskorisnim, cijenili su vehementnost, žestinu i veliku strogost što u ljudima pobuđuju zapanjenost.

Nadam se da ću vam prije svršetka godine naslikati nešto u tom frigijskom modusu. Za taj su modus osobito prikladni užasni razni prizori.

Zahtijevali su osim toga da se lidijski modus koristi za žalobne teme, budući da on nema ni dorsku suzdržanost ni frigijsku oštrinu.

Hipolidijski način posjeduje još i stanovitu nježnost i mekoću. Primjeren je božanskim sižejima: slavi i raju.

Stari su izumili jonski način za prikazivanje plesa, bakanala i svečanosti, budući da je bio vedre naravi.

Vrsni su pjesnici uložili velik trud i čudesno umijeće kako bi riječi pretočili u stihove i pjesničke stope prilagodili jeziku. Vergilije se u svom epu toga veoma točno pridržavao, on je ton svog stiha tako umješno znao prilagoditi načinu govora, te nam se čini da već zvuk riječi izravno predočuje prikazane stvari; kad govori o ljubavi, čujemo umješno odabrane, nježne, ugodne i krajnje umilne riječi, a kad pjeva o oružju ili opisuje pomorsku bitku ili brodolom, odabire tvrde, tmurne i neugodne riječi koje pri izgovaranju ili slušanju pobuđuju prepast - da sam vam naslikao sliku takve vrste, smatrali bi da vas ne volim."