Pomoć i uputstva za upotrebu     Ritam u narodnim nošnjama
 PRVA STRANICA     

piše: Katarina Dujić

 

  

   U čudesnom svijetu umjetničkog narodnog stvaralaštva starinske nošnje imaju posebno mjesto. Narodne nošnje su najslikovitiji dio seljačke (narodne) materijalne kulture. U starim vremenima su se oblačile svakodnevno, dok se danas narodne nošnje oblače samo u svečanim prigodama (manifestacije, slavlja, procesije ili pak kojekakvi festivali narodnih običaja).

     Najljepši stari primjerci se spremaju u muzeje, gdje služe za gledanje i divljenje tome blagu svake pojedine zemlje. Svaka bi se zemlja trebala dičiti onom narodnom baštinom koju posjeduje, a narodne nošnje su blago kojim se uistinu treba dičiti.
     Prije nego što krenem pisati o temi ovog članka, moram napomenuti i napisati nešto općenito o nošnjama.
   
     Narodne nošnja ili rubje, rubine, ruho, ruvo, pratež, oprava, obleka, alinje, aljine, alje, roba, je umjetničko narodno stvaralaštvo. Ona je sama po sebi odavala društveni status i ulogu pojedinca u životu zajednice. Ujedno, nošnja je bila i jedno od glavnih obilježja u životu pojedinca, koje ga je pratilo od rođenja pa do smrti.
       U hrvatskim krajevima je nošnja imala posve osebujan razvoj, s kojim se može usporediti jedino razvoj nošnje u Ugarskoj i Poljskoj. Susjedstvo i kontaktiranje s Turcima unijelo je u odjeću tih zemalja dosta istočnjačkih elemenata ( mnogo puceta, gajtana, krzna, razni oblici kapa i čizama ). Postojale su razlike jedino u bojama, bogatstvu tkanine, nakita i krzna.
     Kada nošnju prestaje nositi viši sloj, a ona postaje isključivo pučka, seljačka odjeća, tada nošnja doživljava i svoj najbogatiji razvoj u gotovo neopisivoj raznolikosti oblika, šara, boja (uglavnom toplih veselih boja: crvena, žuta, nijanse) i ukrasa (ogrlice, dukati, ritmički nizani). Čak do te mjere da gotovo svako selo ima neku sviju osobitost odijevanja.
     Zapanjujuća je i nevjerojatna ljepota pojedinih predmeta koji su nekoć bibli namijenjeni odijevanju.
     Cijelo to nepregledno bogatstvo oblika i sadržaja očituje duboku povezanost i onaj iskonski sklad između čovjeka i prirode koji smo već gotovo zaboravili. Nošnje same po sebi odaju bezbroj podataka o kulturnim, gospodarskim, političkim i ostalim društvenim uvjetima vremena koje su preživjele. One su ogledalo ondašnjeg društva.
     
 

   Starinsku (narodnu ) nošnju su u većini krajeva ponajprije počeli napuštati muškarci, ponegdje već krajem 19.st.
   No bez obzira na tip kojemu starinske nošnje nekog sela ili kraja pripadaju, ženske nošnje (za razliku od muških) redovito imaju više inačica i raznovrsnije su. Stoga ću o ritmu u narodnoj nošnji govoriti navodeći primjere većinom sa ženske narodne nošnje, no ni muški odjevni predmeti neće biti nezastupljeni.

   
 

   Kod fotografije " Starinske svečane nošnje", Zaprešić, veoma je uočljiv ritam, tj. ponavljanje elemenata. Ritam se očituje u naboranosti suknje (što je karakteristika kod gotovo svih narodnih nošnji), u elementima (šarama) kojima je ukrašena suknja, u poretku niti pri izgradnji slamnate torbe, u ogrlici koju nosi žena, u "cvjetićima" na dnu suknje. Dok se kod muškarca ritam očituje na njegovu kaputu (pravilno ponavljanje izduljenih cvjetova )i na nogavicama ( na dnu )- rese.

   
 

   Primjer takve slične ritmičnosti može se vidjeti i na lijevoj fotografiji, "Žena i mladić u starinskome naboranom tzv. skretanom ruhu, Pokupje. Izrazita naboranost suknje i mladićevih hlača pokazuje ritam i u ovoj nošnji. Tu je još zanimljiva i ogrlica kojom je ukrašena djevojka (nizanje istih elemenata-kuglica, iste boje).
 

   Izrazita ritmičnost se očituje i kod fotografije "Djevojačka nošnja", Moslavina. Opet je prisutna naboranost suknje, te ogrlica oko vrata. Ritam se očituje i u poredanosti elemenata na suknji, rukavima, te obrubu prsluka. Pošto kod ove nošnje dominira crvena boja, htjela bih naglasiti kako je ta boja korištena kao osnovna boja ukrasa i odjevnih haljetaka djevojaka i mladih žena. Ona je jedan od elemenata univerzalnog hrvatskog nasljeđa, baštinjena još iz drevnih vremena praslavenske zajednice kao, danas već zaboravljeni, magijski izraz životne sreće i radosti.
 

   Promatrajući fotografiju "Nekadašnje svečane nošnje", Slavonija, dolazimo do zaključka da je skoro svaki element slagan po nekom ritmu, po nekom redu. Ogleda se i u naboranosti suknje, šarama na suknji, elementima kojim je ukrašena pregača, obrubu na suknji, izgledu hlača, ukrasu na muškoj košulji… Ritam je prisutan u cijelosti kod svake nošnje. Te nošnje (dok su izrađivane) rađene su pod nekim ritmom ( npr, žene koje su ih izrađivale vjerojatno su i pjevale, a znamo da u pjesmama postoji ritam), tako da se i taj ritam "utkao" i u samu tu izrađivanu nošnju.

     Ritam se kod ostalih nošnji također očituje osebujnim koloritom i ornamentikom pojedinih dijelova odjeće. Negdje je to nakit (pravilno nizane "kuglice" na ogrlici) , ukrasi na suknjama, hlačama, prslucima, no na jednoj fotografiji se očituje ritam (radijacija) gdje se ukras na papučama širi iz središta.
   Dakle, ritam se očituje u skoro svakom dijelu nošnje. Ritam je uočljiv u svemu što postoji, tako da što se tiče ritma, ni narodne nošnje ne možemo zaobići. Nema narodne nošnje u kojoj ne postoji ritam!
     
     To kulturno blago, te tradiciju narodnih običaja, pjesama i plesova čuvaju danas mnogi muzeji, te profesionalne folklorne grupe. Njima možemo biti zahvalni što su se sačuvali i očuvali primjerci tih starih običaja. Danas je od iznimne važnosti mladim naraštajima izgraditi pozitivan odnos prema vlastitoj baštini i upozoriti, ne bez razloga, na vrijednosti koje u sebi krije naslijeđeno kulturno blago - NARODNE NOŠNJE.
     Kažu da slika vrijedi tisuću riječi, pa stoga, da biste se uvidjeli i vidjeli postoji li zapravo ritam u narodnim nošnjama, pogledajte fotografije i uvjerite se u istinitost svih napisanih riječi.