Primjere
pritisnuti za uvećanje
|
|
Proporcije
ljudskog lika
kroz povijest umjetnosti |
|
|
|
piše:
Petra Zenić
|
|
|
|
|
Ljudi
su od davnina promatrali svijet oko sebe koji ih je oduševljavao i zadivljavao.
U mnogome su bili maleni, zbunjeni i bespomoćni pred velikim, tajnovitim
i nedokučivim izvanjskim svijetom, a i njihov unutrašnji bio im je jednako
tajanstven.
Prvi
korak usmjeren ka tom svijetu bio je prinošenje ruke, stopala, lakta
kojima su pokušavali porediti i mjeriti stvari koje su ih okruživale.
Prvotni odnos među stvarima time je donekle bio uspostavljen.
|
|
|
Tako
su već stari Egipćani poznavali tri mjerne jedinice koje su bile izvedene
iz ljudskog tijela. Lakat ( 466 mm ) bio je jednak dužini sedam dlanova
( 66,5 mm) koji su pak bili jednaki širini četiri prsta. Dužinu stopala
uzimali su kao mjernu jedinicu tijela, tako da je prosječna visina čovjeka
iznosila 7 njegovih stopala. Pri prikazivanju ljudskog lika kao nepomičnog
, simetričnog i vrlo proporcionalnog u sjedećem ili stojećem stavu Egipćani
su koristili matematički rešetkasti sistem. Na taj način bili su u mogućnosti
povezati svaki pojedini dio ljudskog lika kojega su prikazivali. |
|
|
|
|
|
Sistem
rešetki sastojao se od nekoliko horizontalnih i vertikalnih linija koje
su služile kao vodiči, ali u početku još nije bio zasnovan na matematičkim
dostignućima i precizan kao onaj kojega su razvili u kasnijim razdobljima.
Iako su se Egipćani striktno držali rešetkastog sistema, on se mijenjao
kroz vrijeme, zajedno sa promjenama u shvaćanju idealne ljudske ljepote.
Za vrijeme Srednjeg Kraljevstva (12. dinastija) umjetnici su razvili
mrežu koje će se održati stoljećima. Sastojala se od 18 jednakih kvadrata
u koje se ukalupljivalo ljudsko tijelo od stopala do linije kose. U
prikazu stojeće figure dva kvadrata korištena su za lice( od linije
kose do baze vrata), 10 kvadrata od vrata do koljena, 6 kvadrata od
koljena do stopala. Devetnaesti kvadrat korišten je za kosu, ali se
nije brojao sa ostatkom tijela. Sjedeća figura sastojala se od 14 kvadrata,
ili 15 zajedno sa kosom.
U
periodu Amarne mijenja se prihvaćeni model ljudskoga lika, a tako i
rešetkasti sistem. Kralj Ehnaton preferira figure sa dužim vratom, širim
bokovima i manjim tankim nogama, pa rešetka ima 20 kvadrata,odnosno
2 dodatna od koljena do vrata kako bi se izdužio vrat. Nakon Ehnatonove
smrti na vlast dolazi Tutankamon i ponovno vraća rešetku sa 18 kvadrata.
U Kasnom Periodu ( 25. dinastija) ideal lijepog
se mijenja, ljudski lik se produžuje, a norma postaje 21 kvadrat. Na
nekim nedovršenim egipatskim reljefima, slikama i skulpturama još se
i danas mogu vidjeti te blijede pomoćne crvene linije.
|
|
|
|
|
|
Egipatski
plošni prikaz ljudskoga lika (glava i noge iz profila, oko i trup an
fas) bio je promijenjen u Grčkoj koja stavlja čovjeka u središte svog
istraživanja, te on postaje mjerilo svih stvari , što posebno primjećujemo
u grčkom kiparstvu. Sve skulpture koje prave zasnivaju se na proporcijama
ljudskog lika, skladu i harmoniji djelova i cjeline.
Poliktetov Kopljonoša smatra se najvećim dostignućem
klasične grčke skulpture. Razmjeri statue određeni su odnosom glave
prema visini ( 1:7) i šake prema čitavoj visini( 1:10), zlatni rez odgovara
položaju pupka,a širina ramena gotovo je jednaka visini trupa.
Grci
pozornost pridaju i odnosu arhitekture i skulpture,koje su također u
skladnom odnosu. Skladni odnos proizlazi iz poimanja broja kao suštine
pojavnog svijeta,a ta ideja je sažetak Pitagorejske tradicije koja je
našla primjenu u gotovo svim područjima ljudskog života i apstraktnog
mišljenja.
|
|
|
Sukladno takvom shvaćanju svijeta u razdoblju Srednjeg Vijeka zadržava
se važnost brojeva i njihovih odnosa u umjetnosti,ali ne u prikazima
ljudskog lika već prvenstveno u arhitekturi. Simbolika broja kao božanskog
nalazi svoje mjesto u arhitekturi.
Tijekom narednih stoljeća jačanjem crkvene umjetnosti
mijenja se odnos prema prikazu i značenju ljudskog tijela koje izlazi
iz središta prikaza. U razdoblju romanike likovi postaju plošni, podložni
plohi ( i Crkvi), deformirani. Javljaju se posebni proporcionalni odnosi
likova zbog zakona hijerarhije - likovi se isprepliću, prelaze jedan
preko drugoga.
Tek
se na prijelazu iz kasnog srednjeg vijeka na ranu renesansu kod Giotta
mijenja plošni prikaz i zamjenjuje trodimenzionalnim koji se podudara
sa budućim shvaćanjem svijeta karakterističnim za razdoblje renesanse.
Ljudi počinju proučavati antičku umjetnost, te se vraćaju antičkim idealima
i ponovno stavljaju čovjeka u središte interesa.
|
|
|
Leonardo
da Vinci piše Traktat o slikarstvu u kojem se između ostalog bavi općim
mjerama ljudskoga lika. On istražuje prirodu, anatomiju i sam život,
te gleda kako bi to znanje mogao primijeniti. Smatra kako u prirodi
ništa u potpunosti ne sliči jedno na drugo, te stoga treba voditi računa
o raznolikosti oblika. Mora se steći znanje o mjerama čovjeka i ostalih
bića i stvari,a svi njihovi djelovi trebaju odgovarati cjelini.
Lik u Leonardovu dijagramu prikaz je Božanskih
proporcija gdje pentagonalnom simetrijom prikazuje konstituciju tijela
(2 noge, 2 ruke i glava). Cijelo tijelo uokvireno je u kvadrat od stopala
do vrhova prstiju i glave,također i ruke raširene u visini ramena. Lik
je podijelio prema zlatnom rezu (1.618:1) koji je centar raširenih ruku
i nogu, a u visinu ulazi 8 dužina glave.
|
|
|
Prijelaz
iz razdoblja visoke renesanse u barok nazivamo manirizmom u kojem dolazi
do rušenja renesansnih ideala i vrijednosti, a time i ideala ljepote.
Razlog tome je osjećaj gubitka stabilnosti potpuno uređenog svijeta,
opadanje duhovnih vrijednosti i javljanje društvenih i osobnih kriza.
Taj gubitak jednostranog i uređenog pogleda na svijet očituje se u javljanju
više perspektiva, više pogleda na svijet i događaje.
U takvom vremenu živi jedan od najvećih njemačkih
slikara uopće, Albrecht Durer. Upoznat sa radovima Leonarda da Vincija
Durer je istraživao nove načine konstruiranja ljudskog lika obraćajući
pažnju na oblik i proporcije koristeći krugove, trokute i razlomke.
Istražuje ljudsku glavu i karakter lica, mijenjajući
ga korištenjem transformacijske rešetke. Na taj način stvara novi ideal
proporcija različit od klasičnog kanona. Tijelo se izdužuje i jednako
je dužini 9 do 10 glava te postaje iskrivljeno i nerealno.
|
|
|
Drugi
značajan umjetnik ovoga razdoblja koji namjerno deformira oblike je
Parmigianino koji to čini kako bi dokazao promjenjivost kanona i postigao
suprotnost renesansnom shvaćanju idealne ljepote.
|
|
|
|
|
|
U
19. stoljeću počinje se ponovno javljati zlatni rez u teoriji umjetnosti,
a popularan postaje u 20. stoljeću sa Neufertom i Le Corbusierom ( pravo
ime Charles Edouard Jeanneret) koji ne preporučava određene proporcije
već samo daje odrednice koje bi kontrolirale geometrijsku organizaciju.
Samo u MODULORU spominje svoj model koji se zasniva na dva niza koji
su izvedeni iz zlatnog reza , a odnosi se na proporcije ljudskog tijela.
Polazne mjere su 226 cm (uspravan čovjek sa podignutom rukom), a visina
čovjeka je 183 cm.
|
|
|
|
|
|
Nisu
samo umjetnici proučavali ljudske mjere i njihov odnos , već su se time
bavili i znanstvenici, posebice matematičari. Jedan od njih bio je i rumunjski
matematičar 20. stoljeća Matila Ghyka, čovjek širokih interesa koji traga
za unutrašnjom strukturom i osnovnim Zakonom po kome vlada priroda i umjetnost.
Nalazi ga u ritmu, harmoniji, proporciji, broju, a posebno u Zlatnom rezu
koji je za njega vrhovni princip koji dominira općim skladom.
Lijevo je primjer Ghykine analize lica Helen Wills. |
|
|
|