piše: Jadranka Strmota

    Sjedim ja tako, za vrijeme malog odmora, u učionici. Oko mene urlaju i trče djeca, prvašići. Te još uvijek nerazvijene i nerazrađene glasnice i visokofrekventni tonovi koje proizvode zaneseni u igri već sad imaju poguban učinak na moje živce.
    Pokušavajući razmišljati u tolikoj buci, nisam se više ni mogla sjetiti kada sam točno prešla sa onih dječjih misli: " Jedva čekam da završim školu i počnem raditi. Da nema više ni testova, ni ispitivanja, niti ičega sličnom tome." , na one odraslije : " Jedva čekam da počnem raditi - u školi! "
    Čitav školski život provela sam " izbjegavajući " obaveze, a to sam više ili manje uspješno i činila na najrazličitije načine: markiranje, skrivanje od (ispred) profesora, krivotvorenje ispričnica …(na tu temu imam još puno za reći ali o tome nekom drugom prilikom). Upravo zato mi nije jasno što me to nagnalo da počnem studirati, da poželim biti diplomirani učitelj razredne nastave. Imala sam potpuno drugačije planove u životu. Željela sam biti ozbiljna poslovna žena, raditi nešto važno i ozbiljno, a možda i nešto kreativno…nešto gdje ću moći raditi divne i originalne stvari (za sebe i druge).
    A onda me u stvarnost vratila skupina djece koja se okupila oko mene znatiželjno se navirujući u moje bilješke. Trudili su se pročitati moj liječnički rukopis, dešifrirati barem jedan znak kao slovo koje su možda oni već naučili. " Ja znam koje je ovo slovo! To je slovo Z!" rekao je jedan dječak gledajući me velikim znatiželjnim okicama. Samo sam se nasmiješila. Znala sam da je ipak to ono pravo i time dobila odgovor na moja pitanja, sumnje i dvojbe. Pa ja ipak radim nešto važno i kreativno. Ja sam tu upravo da naučim te male " visokotonce " da dešifriraju sve znakove i misterije koje će ih sutra dovesti do toga da i oni požele raditi nešto važno u životu.
    Ili možda ne. No u svakom slučaju držat će me ta dječja dragost i tjerati me naprijed kad god posustanem. Nadam se bar još dok odslušam i ovu 4. godinu faksa i dam tih " nekoliko " ispita koji me dijele od tog " doživotnog " dragog izluđivanja dječjom vriskom pod odmorima, a nerijetko i na satu.
    Tako je ova priča dobila happy end, barem do slijedećeg seminarskog rada, koji bude imao naglasak na istraživanju, ili pisanja nove pripreme za sat hrvatskog jezika ( svi koji su bili ili jesu na sličnim mukama razumjet će o čemu govorim ).
    A ja ću se sa svojim dvojbama i odgovorima na pitanja zadovoljiti, pa… barem do idućeg broja.