Neprekidno slušamo kako treba slijediti primjer odraslih. Odrasli su, tako barem sami za sebe kažu, iskusniji, pametniji. Odrasli znadu uvijek kako treba u kojoj prilici postupiti. Oni znaju odgovor na sve. Ne samo da znadu koja je lijeva a koja desna strana, što je gore a što dolje... odrasli znadu i što je dobro a što zlo.

   Prema tome, ako se mama i tata u govoru služe prostim riječima, ni ti ne bitaj riječi. Diže li otac noge na stol pošto se vrati s posla, da bi u tom položaju pročitao novine - i ti slijedi njegov primjer.

   Ako otac i mati puše pred tobom tako da cijeli stan smrdi na duhan i ako nastavnici puše u školi - puši i ti. Kad to mama i tata rade, vjerojatno je to onda dobro. Tko zna? Možda je bolji kruh s okusom duhanskog dima? I možda se lakše diše u stanu kad se on pretvori u veliku pepeljaru punu opušaka? Možda ćeš se kao pušač lakše priviknuti na smog, lakše s dima prijeći na prašinu.
   Kad radiš neki važan posao kao što je, na primjer, gledanje televizije, oca pošalji da ti s kioska donese cigarete, ne gubi na to vrijeme. Mamu pozovi da ti pripali cigaretu...
   Nećeš li imati cigareta, možeš ih sam praviti. Umjesto duhana koristi se suhim lišćem i brkovima kukuruza. Puši! Pa što onda ako ćeš i ti smrdjeti kao pepeljara. Što ćeš biti blijed, što ćeš povraćati i kašljati kao astmatični starac i prije vremena ostarjeti. Ionako se svi zalažu da ti pomognu da što prije odrasteš.

   Ili je, možda, bolje ne slijediti uvijek primjer odraslih? To, što su tatama narasli brkovi i brada, ne znači da je sve što rade dobro i promišljeno. U nečemu su pametnija djeca. Da je po njihovu, nikada se ne bi vodili ratovi.