Crtanje i fantazija
(odlomci iz knjige "Windows to our children - A gestalt therapy approach to children and adolescents",
Real People Press, Moab, Utah, 1978.)

Tvoj svijet u bojama, oblicima i linijama

     Ponekad tražim od djece da kreiraju svoj vlastiti svijet na papiru koristeći samo oblike, linije, krivulje, boje - ali ništa realno. Vidi svoj svijet - kakav je on za tebe? Kako bi prikazao svoj svijet na papiru koristeći samo linije ili oblike? Zamisli boje u svom svijetu. Koliko prostora zauzima svaka stvar na tvom papiru? Gdje bi stavio sebe?
Suzana, stara 13 godina, zauzela je samo pola strane svojim crtežom, ostavljajući drugu polovicu praznom. Koristila je različite pastele, prošarane crnim figurama. Njen se crtež sastojao od okruglih figura (kao sunce) koje se dodiruju a u sredini je bio težak crno-crveni trokut napravljen markerom. Suzana je opisala svoju sliku rekavši da je ona u centru te šare, a cjela šara predstavlja njene brige, nezadovoljstva, njene radosti i sretne događaje. Njene brige i razočarenja su u tamnim tonovima.
- Možeš li nam reći neka od tvojih razočarenja? Suzan: Ne, radije ne bih sad, ali znam koja su.
- Jesi li razočarana u nekoga od nas?
Suzana: Pa. ... da. (Suzana tada počinje govoriti o nevolji koju je imala sa jednim od dječaka u grupi - nešto što je on rekao i što je nju sekiralo ali je zadržala za sebe. Oni su o tome malo govorili - ona i dječak - i tada je izgledalo da su sa tim završili.)
- Hoćeš li crnom i crvenom trokutu dati svoj glas i razgovarati sa drugim svojim dijelovima?
Suzana: Sigurno. Ja sam Suzana i tu sam u sredini. Nekada sam u sredini briga i razočaranja i osjećam se strašno a nekada sam u sredini radosti i sretnih događaja i osjećam se dobro.
- Što možeš reći svojim brigama i razočarenjima?
Suzana: Ne volim kad ste tu. Ne želim govoriti o vama. Tu ste, ponekad, i ne mogu vas spriječiti da dođete. Ali ne moram  govoriti o vama ako ne želim!
- Znam da se osjećaš strašno u vezi sa svojim brigama i razocarenjima, Suzana. Za mene je u redu ako ne govoriš o njima sada, jer ne želiš. Sretna sam što si Jimmiju rekla u vezi sa svojim razočaranjem u njega. Koje je ono na tvom papiru?
Suzana: Ovo. (Ona prevlači jedan dio velikim crnim X. Jedna briga manje.)
- Hoćeš li biti druga briga i razočaranje i dati mu glas? Suzana: Ne.
- Dobro. Što možeš reći svojim radostima i osjećanjima sreće?
Suzana: Ja vas stvarno volim. Volim se osjećati dobro i biti radosna. (Osjećati se dobro i biti radostan su nova iskustva za Suzanu.)
- Vidim da imaš mnogo toga u svom svetu.
Suzana: Da! A osjećala sam se jadno sve vrijeme. Ali sada sam stvarno radosna i osjećam se veoma dobro.
- Hoćeš li biti neko od tvojih sretnih stvari i osjećanja? (Suzana spremno govori o stvarima koje voli da radi i kako se pri tome osjeća).
- Ima li ljudi ovdje (pokazujem njenu sliku) u tvom sretnom svijetu? Suzana: Sigurno. Ovo je moja najbolja prijateljica. A ovo je učiteljica, koju jako volim ove godine. A ovo je moja majka, koja više ne viče na mene toliko, a ovo je moj otac (alkoholičar) koji se stvarno puno trudi popraviti stvari, kao i ja, a ovo je moja sestra koja nije baš toliko derište (namignula je sestri koja je bila u grupi), a ovo je grupa, a ovo ste vi!
- Hoćeš li nam reći o bijelim dijelovima papira? (Njena slika je sva nagurana na jednoj strani).
Suzana: To je za moj život kada porastem. Ne znam kakav će biti, pa tako nisam ništa tu stavila.
- Tu ima mnogo mjesta za sve vrste stvari. Suzana: Točno.

     Ovo je za mene dobar primjer kako ne treba davati interpretacije kao takve. Vidjevši Suzanin crtež i kako je sav stisnut na jednoj strani papira sa velikim bijelim prostorom na drugoj, mogla sam sebi reći: »Aha, ovo dijete je sigurno skućeno i ograničeno. Ona je uplašena i zatvorena ili neuravnotežena na neki način.« Svaka od tih tvrdnji, ili neka njoj slična, mogla bi biti istinita. Možda je Suzana bila zatvorena i skućena kada je slikala taj svoj svijet. Možda je osjećala da je njen svijet zbijen i ograničen. U to ja ne mogu biti sigurna ali znam da je poslije doživljaja vizualizacije i crtanja svog svijeta, kao i prorade crteža zajedno sa nama, Suzana bila sposobna bijeli prostor shvatiti kao znak da ima još mnogo toga što će se dogoditi u njenom životu. Ja sam shvatila da je njena tvrdnja, zajedno sa njenim glasom i izrazom lica kada je to rekla, pokazivala optimizam, nadu, otvaranje, posezanje za životom.

Druga opaska o ovom radu sa Suzanom: kada sam ovo ponovo pročitala, vidjela sam da sam mogla ostati malo duže sa trokutom koji je predstavljao Suzanu, udubiti se više u njen doživljaj sebe. Mogla sam reći: »Budi taj dio, taj trokut, i opiši sebe«. Mogla sam tražiti od nje da bude tamna granica oko tog trokuta: »Budi ta granica i kaži što radiš«. Možda bi govorila o tome kako se štiti u svom svijetu (interpretacija). Ja bih tražila da bude samo jezgro sebe, centar, koji mi je izgledao tako vatren i pun energije. Mogla sam ispitivati točke trokuta. Onda nisam mogla znati koliko bi korisno to bilo. Sada mi izgleda da je njen doživljaj sebe mogao biti pojačan da sam to učinila.

     U individualnoj seansi sa 14-godišnjim dječakom tražila sam da zatvori oči i da zamisli svoj svet u bojama, linijama i oblicima. Tada sam mu rekla da nacrta ono što je zamislio. »Nemoj crtati ništa realno, nego vidi koje ćeš oblike koristiti, koja vrsta linija odgovara tvom svijetu, koje boje. Hoćeš li koristiti tamne ili svijetle boje? Kakav je tvoj svijet?« Nacrtao je veliku plavu kutiju sa jakim linijama različitih boja u kutiji.
Jim: Moja slika predstavlja veliku kutiju i mnogo krivih obojenih linija unutra. Ne znam što to znači. Samo sam nacrtao.
- U redu. Htjela bih da ti budeš ta tamna plava linija koja čini kutiju i da govoriš onome u kutiji.
Jim: Ja sam velika kutija oko vas i čuvat ću vas tu (unutra).
- Sada neka te linije odgovore - kakve su one? Što one kažu kutiji?
Jim: O, mi smo svežanj svijetlih krivih linija. Stvarno smo sretne i volimo trčati okolo, ali ne možemo proći jer nas ti ne puštaš.
- Što je ta jaka linija? Što bi to moglo biti u tvom životu? Ima li išta u tvom životu što ti ne dozvoljava da činiš stvari koje želiš?
Jim: Pa, moji roditelji mi ne daju. Moj otac mi ne da raditi mnoge stvari. (Tada je počeo govoriti o nekim stvarima koje je želio raditi, naznačujući oblast van kutije na svom crtežu.) On mi ne da ići na ova mjesta ovdje koja su nekako strašna.
- Zamisli da tvoj otac sjedi ovdje i kaži mu to. On je ovaj jastuk.
Jim: Pa, ja sam na neki način sretan što mi ne dozvoljavaš ići. Malo sam uplašen. (On još uvijek govori kao linije u kutiji. Njegovo lice pokazuje iznenađenje.)
- Budi van kutije i reci što si.
Jim (crta nekoliko linija u prostoru van kutije): Ja sam svežanj linija napolju, izvan tamne linije. Jim misli da želi raditi isto što i ja, ali je, u stvari, uplašen. Ja sam ono što dječaci u školi žele da on radi, ali otac mu to ne da, i to je dobro. Mogao bi se povrijediti ili zapasti u nevolju. (Tada je dodao, promatrajući me iznenađeno.) Pa ja sam sretan što imam tu granicu oko sebe. Moje linije unutra su sretne! Ja volim tu granicu.

Šaranje

     U knjizi “Umjetnost kao terapija sa djecom” (Art As Therapy With Children) Edith Kramer opisuje upotrebu (i pogrešnu upotrebu) tehnike šaranja sa preadolescentima. Našla sam da je šaranje tehnika koja ne ugrožava i može pomoći djetetu da izrazi otvoreno nešto od svog unutarnjeg svijeta. Originalna procedura zahtjeva najprije da dijete koristi cijelo tijelo da bi u zraku, ritmičkim pokretima, napravilo crtež. Tada dijete, sa zatvorenim očima, crta tim istim pokretima na velikom komadu papira. Ja kažem djetetu da zamisli da je pred njim ogromni papir - toliko širok koliko njegove ruke mogu doseći i toliko visok koliko u visinu može dohvatiti. Tražim da zamisli da ima pisaljku u svakoj ruci i da šara na tom zamišljenom papiru, sve dok nije sigurno da je svaki kut i svaki dio papira dodirnut. Izgleda da ova tjelesna vježba oslobađa dijete, koje na pravom papiru - poslije toga - daje manje ograničen produkt.
  Tada od djeteta tražim da napravi stvarni crtež (šaranje) - ponekad sa zatvorenim očima. Slijedeći korak je ispitivanje crteža sa svih strana, traženje formi koje sugeriraju sliku, a poslije toga kompletiranje slike tako što se pojačavaju linije kako se želi. Nekada djeca nalaze nekoliko malih slika: druga mogu na velikoj slici izvući i pojačati kompletnu scenu. Djeca doživljavaju to kao da gledaju oblake i kao da su sama to. Rado pričaju priče o svojim crtežima (slikama). Ja im sugeriram da naprave svoje vlastite scene koje će uključiti ove male slike.

Melinda, 8 godina, nacrtala je veliku glavu djevojčice. Rekla sam joj da bude djevojčica i govori o sebi. Diktirala je malu priču koju sam zapisala onako kako je ona govorila: »Ja sam djevojčica sa neurednom kosom i upravo sam se probudila. Zovem se Melinda. Osjećam da sam kao čupavi pas. Ne izgledam lijepo. Mogla bih, da mi je kosa očešljana. Moja kosa ima različite boje. Otišla sam u bazen, moja kosa je duga, a nisam stavila kapu, tako da je postala raznobojna. To se dogodilo mojoj prijateljici - njena kosa je postala zelena. Želim dugačku kosu i imat ću je. Meni se sviđa duga kosa.« Melindina priča je lako otišla u priču o sebi, svojim osjećanjima u vezi sa izgledom i kako vidi sebe.

Cindy, stara 8 godina, našla je mnoge šešire na svom crtežu škrabotini. Njena priča je ovakva: »Priča o šeširima. Ovi šeširi imaju problema. Jedan šešir ima problem jer ima gumbe na sebi. Drugi šešir se skupio u pranju i nitko ga ne želi nositi. Jedan ima na sebi sve same točkice, a šešir sa dvije glave ima rupe sa zakrpama i nitko ga neće, a jedan je sretan jer je lijep i purpuran i netko ga nosi. Jedan šešir je tužan jer je sav prugast i nitko neće kupiti. Purpurni šešir je čaroban i vi ne možete čuti vikanje. Ja ga nosim.« Interesantno je da su svi šeširi koje je Cindy opisala muški. To joj nisam spomenula, ali danas kada to pišem željela bih znati što bi ona rekla o tome. Tražila sam da zamisli kako nosi purpurni šešir koji je čaroban i da mi kaže nešto više o vikanju koje ne čuje.

Carrol, stara 11 godina, nacrtala je veliku patku u vodi. Njena priča: »Ja sam malo pače. Imam krila ali još ne mogu letjeti. Kada sam se rodila bila sam sva vlažna, ali sam dobila krila i sada sam paperjasta. Živim u vodi i pratim moju mamu uokolo - tu je park i jezero. Kada dođu ljudi oni nas ponekad hrane mrvicama kruha. Imam noge koje mi pomažu da se krećem kroz vodu, a moji prsti imaju kožicu u sredini.« Tražila sam od Carrol da usporedi sebe i patku. Rekla je: »I ja sam se mnogo promijenila otkako sam se rodila, ali mama mi je još uvijek potrebna. Još nisam dovoljno odrasla da bih bila sama. Carrol je bila dijete koje je najčešće bilo ostavljeno samo.

Osmogodišnji dječak je nacrtao dječaka kako sjedi uspravno u sredini crteža (šaranja). Iz njegovih usta izlazi balon za strip (kao u stripu, u koji se piše tekst) i u njemu napisano »Ha!« - devet puta. Tražila sam da bude dječak i da kaže čemu se smije. Rekao je: »Smijem se jer me ova škrabotina čuva od svih - kao ograda oko mene. Ja ih mogu vidjeti, ali oni me ne mogu dohvatiti.« Možete pogoditi u kojem smo pravcu pošli odatle.

 

 

Violet Ouklander