Crtež u psihoanalizi djece
(odlomci iz knjige "Windows to our children - A gestalt therapy approach to children and adolescents", Real People Press, Moab, Utah, 1978.)

FANTAZIJA

     »Sada će svi u grupi zatvoriti oči i ja ću vas odvesti na zamišljeno putovanje. Kada završimo, otvorit ćete oči i nacrtati nešto što je na kraju tog puta. Namjestite se što udobnije, zatvorite oči i pođite u svoj prostor. Kada zatvorite oči oko vas je prostor u kojem se nalazite. To je ono što ja zovem vašim prostorom. Vi nosite taj prostor sa sobom kuda god idete, ali obično to ne primjećujete. Sa zatvorenim očima osjetit ćete taj prostor, u kome je vaše tijelo, i zrak koji je oko vas. To treba biti lijepo mjesto jer to je vaše mjesto, vaš prostor. Što se događa u vašem tijelu? Da li ste napeti bilo gdje? Ne pokušavajte opustiti ta mjesta gdje ste napeti. Samo obratite pažnju. Pođite vašim tijelom od glave do prstiju na nogama i obratite pažnju. Kako dišete? Da li udišete duboko ili dišete malim, brzim udisajima? Sada nekoliko puta udahnite vrlo duboko. Pustite zrak sa zvukom. Haaaaaaaaaaaa. Dobro. Sada ću vam ispričati malu priču i povesti vas na zamišljeno putovanje. Zamislite ono što ću vam reči i obratite pažnju na to kako se osjećate dok to zamišljate. Da li volite to što idete na taj put ili ne? Kada dođete do mjesta koja vam se ne sviđaju ne morate ići tamo. Samo slušajte moj glas i pratite me.

     »Zamislite kako hodate kroz šumu. Drveće je svuda oko vas i ptice pjevaju. Sjenovito je, sunce probija kroz drveće. Vrlo je lijepo šetati ovom šumom. Pored puta je malo, divlje cvijeće. Vi idete putem. Pored puta su i stijene i vi povremeno vidite poneku malu životinjicu. Uskoro primijetite da se penjete uzbrdo. I dalje idete uzbrdo. Kada stignete na vrh brda, sjedate na veliku stijenu da se odmorite. Gledate oko sebe. Sunce sja i ptice lete oko vas. S druge strane puta je dolina, a u daljini drugo brdo. Vidite da je na brdu pećina i poželite biti tamo. Vidite da ptice razdaljinu prelete lako i poželite biti ptica. Odjednom, jer u mašti se sve može, osjetite da ste se pretvorili u pticu! Provjeravate krila - zaista, možete letjeti. Dignete se i lako preletite na drugu stranu;
(pauza da bi se dalo vremena za letenje).

 

»Na drugoj strani sletite na stijenu i opet se pretvorite u sebe. Penjete se po stijenama tražeći ulaz u pećinu i vidite mala vrata. Sagnete se, otvorite ih i uđete u pećinu. U pećini je mnogo prostora i vi se uspravljate. Ispitujete zidove pećine i iznenada otkrijete prolaz - hodnik. Idete niz taj hodnik i vidite redove vrata, a na svakima piše ime. Iznenada dolazite do vrata sa VAŠIM imenom. Zastajete pred tim vratima. Znate da ćete ih uskoro otvoriti i naći se na drugoj strani. Znate da je to potpuno - vaš prostor. Može to biti mjesto kojeg se sjećate, mjesto koje sada znate, mjesto koje ste sanjali, mjesto koje ne volite, mjesto koje nikada niste vidjeli, mjesto koje je vani ili unutra. Kakvo god da je, to je vaše mjesto.

»Otvarate vrata i prolazite. Pogledajte vaše mjesto! Jeste li iznenađeni? Dobro ga pogledajte. Ako ne vidite, izmislite ga odmah. Pogledajte što je tu, gdje je to, je li izvana ili unutra? Koga ima tu? Ima li ljudi, ljudi koje poznajete ili koje ne poznajete? Ima li životinja? Ili nema nikoga? Kako se osjećate na tom mjestu? Obratite pažnju na to kako se osjećate. Osjećate li se dobro ili ne baš dobro. Pogledajte, prošetajte svojim mjestom (pauza).

»Kada završite, otvorite oči i mi smo ponovo u ovoj sobi. Sada bih željela da nacrtate svoje mjesto. Nemojte govoriti dok to radite. Ako morate nešto reći, šapčite. Ako nemate pravu boju za svoje mjesto, tiho uzmite što vam treba ili posudite od nekoga. Nacrtajte svoje mjesto najbolje što možete. Ako želite, možete nacrtati svoja osjećanja o tom mjestu, koristeći boje, oblike, linije. Odlučite hoćete li sebe staviti na to mjesto i gdje i kako - kao oblik, ili boju, ili simbol. Ja ne moram znati ništa o vašem mjestu gledajući sliku: vi ćete mi to objasniti. Vjerujte u ono što ste vidjeli kada ste otvorili vrata čak iako vam se ne svidja. Imate oko deset minuta. Možete početi kada se osjetite spremnim.«

    Ovo mora biti izgovoreno na određen način. Treba govoriti polako, sa mnogo pauza, da bi se djeci dala prilika da »naprave« ono što im se govori. Ja često zatvaram oči i sama zamišljam ono što govorim. Ovu vrstu putovanja kroz maštu ja sam radila sa djecom pojedinačno, kao i sa grupama različitih uzrasta - od 7 godina pa sve do odraslog doba. Ovo su neki primjeri »mjesta« djece, kao i načina na koji ja radim sa njima.

Linda, 13 godina, nacrtala je sliku spavaće sobe sa krevetom, stolom, stolicom, tri psa na podu i slikom psa na zidu. Slika je bila vrlo uredna i imala je mnogo praznog mjesta. Linda ju je opisala. Pošto je bila u grupi, druga djeca su postavljala pitanja, kao: »Za što je to?« i ona im je odgovarala.

Tražila sam od Linde da izabere nešto na slici što bi moglo biti ONA. Izabrala je psa koji je slika na zidu. Trazila sam da govori kao taj pas-slika i kaže kako izgleda i što radi. Opisala je sebe: »Ja sam slika na zidu«. Tražila sam da kaže kako se osjeća gore na zidu.

Linda: Osjećam se usamljena - sasvim sama. Ne volim promatrati te pse kako se igraju.
- Razgovaraj sa tim psima i kaži im to.
Linda: Ne volim biti ovdje gore i gledati vas kako se igrate. Htjela bih sići sa zida i pridružiti vam se.
- Da li se ti, djevojčica, ikad osjećaš kao taj pas?
Linda: Da! Taj pas sam ja. Ja sam uvijek po strani.
- Htjela bih znati da li se tako osjećaš i ovdje i sada?
Linda: Da, i ovdje se osjećam tako. Ali možda sada ne tako jako.
- Što radiš ovdje pa nije tako jako?
Linda (vrlo zamišljenim glasom): Pa, radim nešto. Ne sjedim samo ne radeći ništa i gledajući kao taj pas.

Pitala sam Lindu koju bi rečenicu napisala na svom crtežu koja bi to najbolje izrazila. »Htjela bih sići sa svog zida i pridružiti vam se.«

     Ja često tražim od djece rečenicu koju bi napisali uz crtež, i ta rečenica može na jezgrovit način izraziti gdje su ona u svom životu. Cilj u radu sa Lindom mi je bio pružiti joj mogućnost da postane svjesna svog mjesta u životu kako bi ga mogla prihvatiti. U ovom dijelu rada ne samo da je dala glas svojim osjećanjima usamljenosti i izolacije, nego je dozvolila sebi da doživi nešto različito - pridruživanje. Više od toga, pojavila se ideja da bi ona mogla preuzeti odgovornost za svoj život, da bi mogla učiniti nešto u vezi sa usamljenošću.

 

     Druga vježba je sa paukom. Lijepa velika fotografija predstavlja paučinu, a od djeteta se traži da bude pauk koji pokušava istkati paučinu po kišovitom, burnom danu. U grupama djece ja sam koristila ovu ideju da počnem priču u nastavcima. Počela bih ovako: »Nekada davno bio jedan pauk koji je pokušavao istkati mrežu po kišovitom, burnom danu. Tada ...”.  Svako dijete bi dodalo nešto priči. Pošto je priča gotova tražila sam da svako dijete nacrta svoje zamišljanje pauka koji radi mrežu.

   Dječak, star 9 godina, diktirao mi je ovo: »Moje ime je Irwin. Ja imam mrežu sa mnogo rupa zbog kiše, i kiša stvara razne boje. Jer ljudi stavljaju kredu na nju, i na kuću. Ona se pretvara u plavu. Ograda se pretvara u sve boje. Ja sam sretan zbog tih ljudi jer su učinili da moja paučina ima različite boje.« U toku našeg rada na tom crtežu rekao je da je u posljednje vrijeme vrlo sretan: stvari su se za njega odvijale dobro.

   Nasuprot tome, 11-godišnja djevojčica je diktirala: »Ja sam vrlo ljuta. Ne mogu napraviti svoju mrežu zbog ovog mračnog i vlažnog vremena. Osjećam da ne mogu postići svoj cilj. Osjećam da sam potpuno neuspješna. Ma koliko se trudila ja svoju mrežu ne mogu napraviti. Ali odlučila sam i neću odustati.« Ona je vrlo spremno prihvatila (posvojila) svoje osjećanje neuspjeha i izrazila ga u grupi. Svaka je priča (i crtež) bila različita, svaka je nešto otkrivala i pokretala. Neke su imale i crtu humora, kao na primjer ona dječaka starog 10 godina, koji je rekao: »Ako ova kiša ne prestane za nekoliko minuta, ja ću pokupiti moju mrežu i krenuti ću kući«.

     U drugoj grupi tražila sam od djece da zamisle, sa zatvorenim očima, da je svatko pauk, i da glasno izraze svoje iskustvo - kako je to biti pauk i graditi mrežu po kiši.

»Ja sam pauk, nigdje ne živim, volim lutati okolo. Imam mnogo prijatelja, ali danas želim biti sam i da okolo nema nikoga.« i »Ja sam pauk. Volim se penjati na cvijeće. Volim gledati cvijeće i ptice. Osjecam se loše po toj kiši.«

»Ja sam crna udovica, koja ujeda dječaka.«

"Ja se pokušavam popeti na cvijet, ali mi ne uspijeva do vrha. Pao sam."

 

Violet Ouklander