Za crtež perom izvorno su se koristila ptičja pera,  iz krila guske, purana, gavrana ili labuda. Pero se  pripremalo zarezivanjem po dužini (kako bi dobilo  oštar vrh), pa uzdužno kako bi što bolje reagiralo  na pritisak. Zbog svoje šupljine pero je moglo u  sebi držati tintu, što ga je činilo pogodnim za  pisanje i crtanje.

 Zatim su načinjena metalna pera, koja danas  češće koristimo. Ona imaju također uzdužni prorez  za regulaciju debljine linije (jači pritisak ruke izaziva  deblji trag, a lakši pritisak tanji trag), a vrh im ovisi  o funkciji: kotir-pera (za crtanje kota) imaju oštar  vrh, i njih koristimo za rad u razredu; redis-pera  imaju krušić za ostavljanje šireg traga; a ato-pera  imaju plosnat, zakošen vrh čime dobivamo čas vrlo  debele, čas tanke linije, ovisno o smjeru  povlačenja.
 Crte povučene perom su jasne, oštre i čiste. Ipak,  pero je vrlo osjetljivo na rukopis autora, prima  njegove drhtaje u uloženu količinu pritiska, pa u  karakteru pera nije povlačenje jednoličnih,  monotonih linija. Držalo za pero može biti kupljeno,  ali moguće je u nužnosti pero jednostavno zalijepiti  ljepljivom trakom za neko drvce ili čak olovku.  Perom crtamo na tvrđem glatkom papiru kako ga  tuš ne bi promočio, i da bi pero glatko klizilo. Smjer  povlačenje je obično odozgo nadolje i, ako smo  dešnjaci, slijeva na desno. U suprotnom slučaju,  pero se zabija u papir. Perom je također moguće i  prskati, što se treba činiti oprezno; najbolje je u  drugu ruku uzeti nešto tvrdo, olovku npr., staviti je  nisko nad papir i po njoj kuckati perom.  Gradacijom gustoće crta i točaka možemo stvarati  kontraste, grafičku modelaciju, strukturne i  teksturne crte.