Vizualni jezik
Jezik je znakovni sustav u funkciji sporazumijevanja. Prema strukturalističkoj teoriji Ferdinanda de Saussurea svaki jezik ima dva osnovna svojstva: paradigme i sintagme (u lingvistici rječnik zbrojen s gramatikom i pravopisom). Jezik je stoga opći (teorijski) skup pravila koja se moraju naučiti.
Govor je praktična upotreba znanja o jeziku. Mi govorimo hrvatski jezik, dakle ono što smo naučili praktično upotrebljavamo. Za govor nam je potreban medij.
Medij je posrednik, (medium – srednji) koji omogućuje da se jezik pretvori u govor. U lingvistici to su govorni organi (glasnice, jezik kao organ), u glazbi to je glas ili instrumenti, u likovnim umjetnostima to su likovnotehnička sredstva. Medij i sam posjeduje određena izražajna svojstva, odnosno jezik.
Paradigme su znakovi (sastavljeni od označitelja i označenika), nositelji značenja, osnovne sastavnice unutar pojedine discipline: u lingvistici to su slova i riječi, u glazbi su to note, u aritmetici brojevi, a u vizualnim umjetnostima to su likovni elementi (počela): točka, crta, ploha, boja, površina, masa i prostor.
Sintagme su pravila prema kojima se koriste paradigme, sintaksa. U lingvistici to su gramatika i pravopis, u matematici računske operacije, a u vizualnim umjetnostima to su kompozicijska načela: ritam, kontrast, ravnoteža, proporcije, harmonija, dominacija i jedinstvo.
Oblik je nadređeni pojam koji označuje pojavu koja se razlikuje od svoje okoline. Oblici mogu biti vizualni, glazbeni, misaoni itd.
Lik je planimetrijski oblik na plohi koji ima dvije dimenzije.
Tijelo je stereometrijski oblik u prostoru koji ima tri dimenzije.
Počela (likovni elementi)
Točka
Točka je oblik koji nema naglašenu nijednu dimenziju – ni visinu, ni duljinu, ni širinu. Ipak, točke mogu biti veće i manje.
Grafička modelacija jest način raspoređivanja točaka (ili crta) zgušnjavanjem ili razrjeđivanjem tako da se stvori privid zaobljenosti i sjene. Točke se gusto raspoređuju tamo gdje je sjena, a rijetko ili raspršeno tamo gdje je svjetlo. Crtama grafički modeliramo tako da se presijecaju različitom gustoćom (tzv. šrafiranje).
Crta
Crta ili linija oblik je koji ima naglašenu jednu dimenziju, duljinu. Crta nastaje zbrajanjem beskonačnog broja točaka. Crta je i trag koji ostaje iza kretanja točke.
Crte po karakteru mogu biti debele, tanke, dugačke, kratke, oštre, isprekidane, izlomljene, jednolične, nejednolične i slično.
Crte po toku mogu biti ravne, krivulje, otvorene ili zatvorene.
Crte po značenju mogu biti obrisne ili konturne, teksturne, strukturne (gradbene).
Konturne ili obrisne crte jesu crte koje opisuju neki oblik izvana. Ako je kontura zatvorena, ona zatvara plohu.
Strukturne crte ili točke jesu one koje neki oblik grade iznutra dodavanjem.
Raster nastaje kada jednolično ponavljamo jedan isti element – crtu, točku ili neki oblik, i njime ispunimo plohu.
Boja
Bojom nazivamo reakciju fotoosjetljivih čunjića u našem oku na vanjski podražaj u obliku svjetlosne zrake. Boja je, međutim, i subjektivan doživljaj jer boje mijenjaju svoja svojstva ovisno o svojoj okolini. Sve se boje nalaze u spektru, osim purpurne ili grimizne, koja je interferencija valova.
Kromatske ili šarene boje jesu one boje koje su u spektru, odnosno u dugi.
Akromatske ili nešarene boje ili neboje one su koje nisu u spektru – crna, bijela i siva.
Vrsta boje su različite čiste boje: primarne, sekundarne, tercijarne, odnosno crvena, zelena, plava, narančastocrvena itd.
Ton boje označuje količinu svjetla u boji, njezinu svjetlinu. Tonovi nastaju dodavanjem crne i bijele boji. Stupnjeviti prijelaz iz tona u ton nazivamo tonskom gradacijom, a mekan prijelaz bez granica nazivamo tonskom modelacijom.
Čistoća boje označuje njezinu zasićenost, intenzitet, jarkost. Čistoća boje mijenja se dodavanjem boji sive. Ako nemaju sive, boje su čiste, jarke i intenzivne, a ako imaju sive, tada su nečiste, blijede, zagasite, degradirane.
Efekti boje označuju subjektivan doživljaj koji imamo dok ih promatramo, pa razlikujemo tople i hladne boje, koloristička perspektiva, modulacija.
Tople boje jesu one koje nas podsjećaju na Sunce i vatru. To su crvena, žuta i narančasta.
Hladne boje su one koje nas podsjećaju na vodu i led. To su plava, zelena i ljubičasta.
Koloristička perspektiva je način prikazivanja prostora tako da se ne rabe tonovi, nego se ono što je blizu slika toplim bojama, a ono što je daleko hladnim bojama.
Modulacija je promjena iz jedne boje u drugu. Slikanje modulacijama nazivamo kolorističkim slikanjem, a razlikujemo ga od tonskog slikanja. U tonskom slikanju sjena se prikazuje dodavanjem crne nekoj boji, dok u modulaciji sjene bojimo hladnim bojama, a osvijetljene dijelove toplim bojama.
Kontrasti boja: prema Johannesu Ittenu, razlikujemo: 1. kontrast boje prema boji (1., 2. i 3. reda), 2. svijetlo-tamni kontrast (ili tonski kontrast ili kontrast svjetline u čistim bojama), 3. toplo-hladni kontrast, 4. komplementarni kontrast, 5. simultani (sukcesivni) kontrast, 6. kontrast kvalitete, 7. kontrast kvantitete.
Kontrasti boja prema Paulu Kleeu: 1. komplementarni kontrast, 2. kontrast krivih parova.
Miješanje boja može biti aditivno (svjetlosno i optičko, osnovne boje crvena, zelena i plava) i mehaničko (pigmentno, osnovne boje crvena (magenta) plava (cyan) i žuta).
Ploha
Ploha je oblik koji ima naglašene dvije dimenzije, duljinu i širinu (nema visinu). Ploha nastaje zbrajanjem beskonačnog broja crta. Plohama nazivamo i oblike s vrlo malom visinom (list papira, mrlja boje i sl.), iako su oni zapravo plošni, a ne plohe.
Apsolutna ploha jest ona koja uopće nema visinu (mrlja svjetla i sjene).
Plohe mogu biti samostalne i nesamostalne (funkcionalne). Samostalne plohe su geometrijski i slobodni (organski) likovi, a funkcionalne plohe su oplošja.
Površina
Površina je vanjski izgled plohe, odnosno vanjski izgled nekog tijela.
Tekstura je karakter površine. Razlikujemo crtačku teksturu, slikarsku teksturu, plastičku teksturu.
Faktura je umjetnički (slikarski, crtački, kiparski) rukopis. Faktura može biti lazurna (tanak namaz boje) i impasto debeo namaz boje.
Masa i prostor
Masa je punina, prostor je praznina. Prostor može biti unutarnji i vanjski.
Volumen je zapremnina, obujam, količina prostora koju obuhvaća neka masa.
Reljef je plitko prožimanje mase i prostora. Razlikujemo uleknuti reljef, niski reljef i visoki reljef.
Prema odnosu prostora i mase razlikujemo: zbijenu ili monolitnu masu, udubljeno-ispupčenu (konkavno-konveksnu) masu, prošupljenu masu, plošno istanjenu masu, linijski istanjenu masu.
Arhitektura je naziv za djelatnost kojom se stvaraju građevine namijenjene čovjekovu življenju i drugim aktivnostima. Masa i prostor osnovni su elementi građevinske kompozicije. Unutarnji prostor nazivamo interijerom, a vanjski prostor eksterijerom.
Tlocrt je vodoravni presjek zgrade u visini temelja ili pojedinih katova. Na tlocrtu možemo vidjeti vrata, prozore, stubišta, zidove, stupove, stubove (kvadratni presjek), svodove, kupole itd.
Urbanizam možemo zamijeniti riječju gradogradnja, jer govorimo o svjesnome planskom organiziranju masa zgrada (pojedinačnih i grupiranih (četvrti) u prostoru naselja) i prostora ulica i trgova. Dio je urbanizma i hortikultura koja se bavi planiranjem parkova, vrtova i drugih zelenih površina.
Dizajn označuje oblikovanje uporabnih predmeta. Razlikujemo grafički, industrijski (produkt-dizajn) i tekstilni dizajn. Dizajn uvijek ponajprije mora biti praktičan, ergonomski oblikovan (prilagođen prosječnom korisniku).
Kompozicijska načela
Ritam
Ritam je izmjena ili ponavljanje nekih elemenata. Prema Nikoli Despotu, razlikujemo: dominaciju (a-a-a-a…), alternaciju (a-b-a-b…), varijaciju (a-b-b-c-a-c…), gradaciju (a-A-a-A…) i radijaciju (zračenje, širenje iz jednoga središta). Neki ritmovi odgovaraju ponavljanju određenih simetrija; dominacija izgleda kao višestruka translacija, alternacija izgleda kao opetovano zrcaljenje, a radijacija kao ponavljana rotacija.
Ornament je ukrasni oblik koji nastaje pravilnim ponavljanjem oblika (crta, točaka, ploha) u svim smjerovima. Ornament nastaje kombinacijom ritma i simetrije
Ravnoteža
Ravnoteža označuje jednak odnos lijeve i desne strane jednakosti. Razlikujemo simetričnu ravnotežu, asimetričnu ravnotežu i optičku ravnotežu.
Simetrična ravnoteža: liku na lijevoj strani u potpunosti odgovara lik na desnoj strani (iako može promijeniti smjer). Razlikujemo više vrsta simetrija. Najpoznatije su: zrcaljenje (osna simetrija) sa zadanom osi simetrije, translacija sa zadanim vektorom, rotacija sa zadanim kutom, centralna simetrija sa zadanim centrom i druge.
Asimetrična ravnoteža: količini na lijevoj strani odgovara količina na desnoj strana (3=1+1+1). Likovi su nejednake veličine i težine.
Optička ravnoteža može se gledati samo vizualno, ne i matematički ili fizikalno. Određena je psihološkim dojmovima, ovisno o obliku, boji i mjestu u formatu. Trokut djeluje teže od četverokuta, obli oblici djeluju lakše od uglatih. Tople boje djeluju teže od hladnih, čiste teže od nečistih, svijetle teže od tamnih. To se naziva dinamikom boja.
Proporcije
Omjer je odnos između dvaju elemenata, primjerice 6:3. Omjer je moguće izračunati: 6:3=2.
Razmjer (lat. proporcija, grč. analogija) je izjednačavanje omjera: 6:3=100:50 (omjer je obaju parova jednak i iznosi 2). Proporcije se mogu ulančavati u proporcijske nizove: 6:3=100:50=4:2=22:11 itd. Najpoznatiji proporcijski nizovi: aritmetički niz u kojem se sljedeći član zbraja za istu vrijednost (1,2,3,4,5,6…), geometrijski niz u kojem se sljedeći član množi za istu vrijednost (1, 2, 4, 8, 16, 32…), harmonijski niz počinje od cijeloga broja pa se regresivno umanjuje: 1, 1, 1/3, 1, 1/5… (ovaj je niz vezan uz muzičku ljestvicu), Fibonaccijev niz u kojem dva člana niza zbrojena daju sljedeći član niza: 1, 1, 2, 3, 5, 8, 13, 21… (ovaj je niz vezan uz zlatni rez jer mu je omjer 0,618…) i dr.
Formati su odnosi širine i duljine plohe na kojoj je umjetničko djelo. Formate dijelimo na sumjerljive (nastaju dodavanjem polovine ili cijele duljine svoje stranice) i nesumjerljive (nastaju spuštanjem velike ili male dijagonale). Formati se konstruiraju geometrijski i imaju svoja imena. Svakako najpoznatiji nesumjerljivi format nastao spuštanjem velike dijagonale jest dijagon koji u svakodnevnom govoru nazivamo A-formatom (ovisno o veličini govorimo o A0, A1, A2, A3, A4 itd. formatu). Svaki format zbog svoje konstrukcije ima svoja povlaštena mjesta koja utječu na stvaranje kompozicije djela.
Kompozicija je smislen razmještaj i odnos elemenata u cjelini.
Kadar je isječak neke cjeline. Način kadriranja stvara planove. Plan određuje blizinu objekata prema oku promatrača, pa razlikujemo krupni plan (glava ispunjava cijeli izrez kadra), bliski plan (poprsje), srednji plan (cijeli lik čovjeka), total (ambijent veći od čovjeka) i detalj (neki dio, npr. oko).
Kontrast
Kontrast je suprotnost, naglašena različitost. Jednake elemente nazivamo monotonijom, slične harmonijom a suprotne kontrastom. Kolorističke kontraste prema Ittenu i Kleeu vidjeti pod boja. Kontrast može biti između boja, oblika, veličina itd.
Dominacija
Dominacija označuje prevlast, premoć, ono što se ističe prema okolici. Dominanta privlači pažnju, to je vizualni centar kompozicije. Dominanta je u kontrastu s ostalim elementima. Oblik može biti dominantan veličinom, oblikom, bojom, tonom, položajem u kompoziciji itd.
Harmonija
Harmonija znači spajanje, slaganje, sklad, sukladnost, sloga. Elementi moraju biti pridruženi jedan drugom u skupove po nekom zajedničkom nazivniku – moraju biti slični po nekom svojstvu. Elementi mogu biti slični po boji, obliku, veličini, funkcionalnosti, simbolici, pa i prema asocijacijama.
Jedinstvo
Jedinstvo u likovnim umjetnostima označuje ujedinjavanje likovnih elemenata međusobno, likovnih elemenata s kompozicijskim načelima te ujedinjavanje dviju ili više likovnih tehnika. Moguće je jedinstvo boje, oblika, veličine i dr.
Perspektive
U likovnim umjetnostima perspektiva (od latinskog glagola prospicere, što znači vidjeti, razabrati) označuje način prikazivanja prostora na slici. I još važnije: pogled na stvari (perspektiva) pojedinoga kulturno-povijesnog razdoblja odgovara duhovnom svojstvu epohe, tj. pogledu na svijet, dakle ne postoji „objektivan” način gledanja. Prema Radovanu Ivančeviću, razlikujemo sedam vrsta perspektiva.
1. Semantička (ikonološka) perspektiva: veći lik označuje njegovu veću važnost.
2. Vertikalna perspektiva: likovi su jedni iznad drugih, niži su likovi bliže, viši su likovi dalje.
3. Obrnuta perspektiva: opažena prividna deformacija obrnuta je od geometrijske perspektive – likovi se prema dubini šire umjesto da se sužavaju.
4. Linearna ili geometrijska perspektiva („ptičja” i „žablja”): geometrijska konstrukcija koja uključuje jedno, dva ili više očišta. Likovi se prema dubini smanjuju i sužavaju. „Ptičja” perspektiva označuje pogled odozgo, a „žablja” odozdo.
5. Atmosferska (zračna) perspektiva: objekti u velikoj daljini postaju plavičasti zbog mnogo slojeva zraka koji se nalaze između objekta i promatrača.
6. Koloristička perspektiva: bliži se objekti boje toplim bojama, a dalji objekti hladnim bojama.
7. Poliperspektiva: istodobni prikaz više pogleda s više stajališta, primjerice vrč prikazan sa strane ima otvor prikazan odozgo. |
