Specifičnosti psihoterapijskog liječenja djece, u odnosu na psihoterapiju adolescenata i odraslih, proizlaze velikim dijelom iz specifičnosti komunikacije djeteta s okolinom. Govoreći o psihoterapijskom procesu, govorimo o komunikaciji djeteta (pacijenta) i terapeuta.
S obzirom na liječenje "malog Hansa", Freud je naveo slijedeće razloge koji otežavaju komunikaciju psihoterapeuta i djeteta-pacijenta:
   - kod djece nije razvijen pojam bolesti te su ona nemotivirana za liječenje,
   - djeca teško verbaliziraju,
   - djeca nisu u stanju asocirati,
   - odnos djece prema realitetu je krhak,
   - djeca nemaju mogućnost uspostavljanja pravog transfera.

Na prvoj psihoterapijskoj seansi zamolio sam Martinu, povučenu, gotovo inhibiranu djevojčicu, da nacrta svoju obitelj. U razgovoru o crtežu primjećujem da je nacrtala kuću, livadu i drvo. a mislili smo da će to biti obitelj. Martina objašnjava da je mama kuća, a ona drvo. Zamoljena da kaže nešto o kući i drvetu, Martina primjećuje da je kuća zatvorena, nema dima, znači ni vatre, kao da nitko u njoj ne živi, ili su nekamo otišli i zaključali je. Drvo je lijepo, mlado, ali i ono je samo. Nije moguće započeti razgovor između drveta i kuće. Upozoravam je na velik dio neiskorištenog papira oko crteža. "Tako smo mama i ja ponekad jako same," odgovara Martina.

Dvije seanse poslije Martina crta "Put u Zagreb" - tako je sama nazvala crtež. Na crtežu se javljaju novi elementi, bitno različiti od onih na prvom. Postoji cvjetna livada, drveće s puno više detalja i "slobode" nego drvo s prvog crteža. Nebom leti jato ptica. Pojavilo se sunce i plavetnilo neba. Čitav papir je iskorišten. Suočena s razlikom dvaju crteža, Martina konstatira da je drugi veseliji i da je to ono što vidi iz autobusa putujući na terapiju u Zagreb. Ne želi govoriti o ptici koja se izdvojila iz jata.

Treći crtež, za koji vjerujem da je ključan u liječenju, nastao je tri seanse poslije drugoga. Po završetku, Martina priopčava da je to vaza s cvijećem na stolu. Divim se vazama i cvijeću i pitam za koga je, za mamu, ili možda za mene. Martina šuti, oborena pogleda i pognute glave. Pitam je o čudnoj boji stola i zida. Doima se sve potištenijom. Pitam je o neravnom stolu. Uvjerava me da je to stolnjak. Počinje plakati. "To je cvijeće na grobu moga tate", uspije reći kroz suze. "Nikad nisam tamo bila, u tri godine. Mama me nije vodila, a ja je nisam molila jer sam mislila da će se ljutiti ako to tražim." Kažem joj da je sada učinila to što je htjela, da je to lijepo od nje i razumljivo što je imala tu želju. Uvjeravam je da ima dovoljno cvijeća za sve tri godine, skoro po dvije vaze za svaku. Počinje se smješkati, brišući suze, no još uvijek ispitivački gleda, kao sa strahom. Podsjećam je na dogovor o "našim tajnama". Evidentno joj je lakše. Upire prstom u tamnu sjenu podno modre vaze: "To je križ". Na poleđini crteža, rekla je, treba pisati: "Cvijeće na grobu moga tate".

Četvrti crtež naziva "Cvjetna livada", opisujući plavetnilo neba, toplo sunce, rascvjetalo drveće, cvijeće na livadi. Uzbuđena je, crvena u licu, sva treperi.

Peti crtež , nakon kojega su ostale još tri seanse do završetka terapije, naziva "Martin u oblacima". Smije se svojoj šali i skakuće po sobi. Vjeruje da je "pogodila" i da se može prepoznati na crtežu.

Upotrebom crteža u psihoterapiji Martine i liječenju njezinog simptoma - fobije od škole, pokazalo se da je Martina kroz crtež prošla dotada neprerađeni proces žalovanja. To je i potvrda teorijskog koncepta prema kojem se fobija od škole drži anksiozno-separacijskom simptomatologijom. Međutim, ono što je za ovaj rad važno jest možda uspješno prezentirana mogućnost crteža u dinamičkoj, analitički orijentiranoj psihoterapiji djece, s obzirom na:

- komunikaciju s djetetom,
- uvid u nesvjesno
- dijagnostiku,
- terapiju,
- praćenje terapijskog tijeka,
- prognostiku,
- preventivu.