Zrinka Kundić

Proljetna igra boja

Dogodilo se u proljeće
- što manje, što veće, po zraku,
po travi i mojoj glavi -
- boja se šeće.
" Što radiš ti ovdje?" upitah je ja,
a ona od srama pocrvenila.
"Oprosti, zar ne vidiš da šetam"- reče
"Osim toga, čekam prijateljicu žutu
da se igramo po putu. A
ne mogu mirno stajati jer nisam
drvena - ja sam CRVENA.
    Uto je doletjela žuta na krilima vjetra.
    Došla je sva vesela i kraj crvene je sjela.
    Začas je zelena doskočila,
    a plava ih preskočila.
S naranče preko puta dopuzala je
narančasta brže nego ljubičasta.
Njoj se kroz noge provlačila
žuta, a plava joj se čas amo,
čas tamo sklanjala sa puta.

Ovu je ludu igru promatrala bijela
i veselo doskakutala, pa se
malo sklonila i uz žutu priklonila.
Zagrlila je zelena i kapnula na crvenu.
Začas je uhvatila plavu i narančastoj
    dopuzala na glavu.
Sad sve su boje pomalo bile
svjetle, al' bijela se još uvijek
željela igrati i nije ih prestala
    loviti.
Crvena, crvenija, najcrvenija
- bila je svuda ta boja
    jedna luda.
Zelena je od sreće zaplesala
i svoje svijetle tonove posvuda
    istresala.
A žuta je sada zasjala
k'o prije i silno se
umorila od ove ludorije!