Pavao Perić:
Žaljarice, oko 1945.
terakota

   Glina je vrsta zemlje koja nastaje raspadanjem stijena.  Poznajemo primarnu glinu - kaolin, od koje se radi  porculan, i sekundarnu glinu - ilovaču ili lončarsku glinu,  koju koristimo za rad u školi. Takve gline ima u mnogim  našim krajevima. Ako je kvalitetna sive je, svjetlosive ili  plave boje; manje kvalitetna je žuta, smeđa ili crvena. Glina  se može kupiti u specijaliziranim dućanima s likovnim  materijalom (u Zagrebu "Likum" u Dežmanovom prolazu,  npr.).
  Glina treba biti određene gustoće. Ako je presuha mrvi se,  puca i tada joj dodajemo vodu. Ako je u glini previše vode,  tada previše ostaje na rukama i ne zadržava izmodelirani  oblik; tada ju moramo mjesiti u grumenovima dok ne  prestane ostajati na rukama.
  Prije početka rada u razredu poželjno je zaštititi klupe  plastičnim kesama, novinama, a posebno su pogodni tanki  plastični podlošci koji se koriste u domaćinstvu.
  Glinu možemo obrađivati prstima i drvenim modelarskim  nožićem, letvicom, a djeca mogu koristiti štapiće od  sladoleda (vidi sliku). Obrađivati možemo:
 - oduzimanjem: prstima vadimo ili nožićem izrezujemo  pojedine dijelove;
 - dodavanjem: na glinenu masu dodajemo komediće gline  koje moramo dobro utisnuti kako ne bi kasnije otpali;
 - modeliranjem: masu gline gnječimo, savijamo, izvlačimo,  utiskujemo, prošupljujemo itd.
 Ove načine obrade ćemo najčešće kombinirati.
  Površinu gline možemo zagladiti prstima ili drvcem, ili ju  teksturirati i hrapaviti nožićem, čačkalicom ili nekim sličnim  alatom kako bismo dobili plastičke teksture.
 Ako rad u glini nije gotov poprskati ćemo ga vodom i  zamotati u plastičnu vrećicu kako se ne bi skrutio.
  Glina se može peći u pećnicama. Time dobiva čvrstoću i  crvenu boju, i naziva se terakota. Glinu je moguće i obojati  prije pečenja posebnim bojama koje će joj dati caklinu;  tada ju zovemo majolika.

Dječji rad, Pejzaž, 15.g. , majolika