KAREL ČAPEK

Karel Čapek roden je 1890. u Malim Svatonjovicama u sjevernoj Češkoj, a umro 25. prosinca 1938. u Pragu. Školovao se u Brnu, Pragu, Berlinu i Parizu. Bio je doktor filo-zofije, novinar i pisac. Najznačajniji je prozaik izmedu dva svjetska rata i najpoznatiji češki pisac izvan granica Češke. Prve književne radove pisao je i objavljivao zajedno s bratom Josefom. Samostalno je pisao priče, romane, drame, putopise, eseje, kozerije i feljtone. Svjetsku slavu postigao je dramom R. U. R. (Rossums Universal Robots, 1920) kojom je uveo riječ robot i započeo niz utopističkih djela posvećenih problemu opasnosti od naglog razvitka tehničke civilizacije: Tvornica Apsolutnoga, Krakatit i Rat daždevnjaka. Tim djelima nametnuo se kao tvorac moderne znanstveno-fantastične književnosti. Uoči hitlerovske invazije upozoravao je na opasnost koja svijetu prijeti od fašizma, opravdavajući obrambeni rat.

Bajke je počeo pisati za vrijeme Prvoga svjetskog rata, crpeći građu za njih iz narodnih predaja svoga rodnog kraja. Napisao je jedanaest priča kojima se svrstao u osnivače moderne bajke. Za djecu je još napisao i knjigu Dašenjka ili Život šteneta, a s bratom Josefom dvije knjige: Pripovijetke o psiću i mačkici i Dobro se svršilo ili debeli djedica, razbojnici i detektiv.

 

POŠTARSKA BAJKA

Poštar Kolbaba naišao je na neadresirano pismo u kojem vozač Francek prosi ruku gospodice Marice. Kolbaba je odlučio pod svaku cijenu pronaći gospodicu Maricu. Njegovo traganje trajalo je godinu i jedan dan.

   I tako je gospodin Kolbaba već hodao godinu i jedan dan ali nije mogao uručiti pismo onoj pravoj gospođici Marici. Upoznao je mnogo toga: vidio je sela i gradove, polja i šume, izlazak i zalazak sunca, povratak ševa i dolazak proljeća, sjetvu i žetvu, vrganje u šumi i šljive koje dozrijevaju, u Žatecu je vidio hmelj, a u Melniku vinograde, u Trebonju šarane, a u Pardubicama medenjake. Budući da je traženje potrajalo već godinu i jedan dan, sjeo je sav potišten kraj ceste i pomislio: »Sve je uzalud, vjerojatno nikada neću pronaći gospođicu Maricu”.

Zamalo se rasplakao od tuge. Žalio je gospodicu Maricu jer nije dobila pismo od momka koji ju je volio više nego sama sebe; žalio je i sebe sama zato što se toliko namučio i nahodao po kiši i vrućini i pasjem vremenu i nevremenu, a sve je bilo uzalud.

I dok je tako sjedio i tugovao sam nad sobom, cestom je nadolazio neki automobil. Vozio je polako, oko šest kilometara na sat, pa je gospodin Kolbaba pomislio: »E, to mora da je neka krntija kada se tako vuče.« Ali kad se auto približio, vidio je da je to, kakvog li čuda, lijepi osmocilindarski bugatti; za njegovim upravljačem tužan, u crno odjeven vozač, a otraga tužan, u crno odjeven gospodin.

Kad je taj tužni gospodin ugledao kraj ceste turobnoga gospodina Kolbabu, naredio je vozaču da se zaustavi i rekao: - Dodite, poštaru, povest ću vas djelić puta.
Gospodin Kolbaba bio je sretan jer su ga boljele noge od dugog hodanja; sjeo je do tužnoga crnog gospodina, i automobil je polako i tužno krenuo.

Kada su prevalili otprilike tri kilometra, prozborio je gospodin Kolbaba:
- Nemojte mi zamjeriti, gospodine, vi valjda idete na pogreb, zar ne?
- Ne idemo - rekao je tužni gospodin šupljim glasom. - Zašto mislite da idemo na pogreb?
- Pa - rekao je gospodin Kolbaba - gospodine, jer ste vi tako tužni.
- Ja sam tužan - rekao je gospodin mrtvačkim glasom - zato što moj auto tako polako i tužno vozi.
- Pa, da, rekao je gospodin Kolbaba. - Zašto ovaj lijepi bugatti tako polako i tužno vozi?
- Zato što ga vozi tužan vozač, rekao je crni gospodin turobno.
- Aha - uzdahnuo je gospodin Kolbaba. - Oprostite, gospodine, a zašto je zapravo taj gospodin vozač tužan?
- Zato što nije dobio odgovor na pismo koje je poslao prije godinu i jedan dan - odgovorio je crni gospodin. - Znate, on je pisao svojoj najdražoj, ona mu nije odgovorila, pa sad misli da ga više ne voli.

Kad je to gospodin Kolbaba čuo, upitao je: - Nemojte mi zamjeriti, ne zove li se vaš vozač Francek?
- Zove se gospodin Franjo Svoboda - odgovorio je tužni gospodin.
- A ona gospodica ne zove li se Marica? - pitao je dalje gospodin Kolbaba.
Tada se oglasio tužni vozač i žalosno uzdahnuo: - Gospodica Marija Novakova zove se nevjernica koja je zaboravila moju ljubav.

- Oho! - uzviknuo je gospodin Kolbaba veselo - Stari moj, znači vi ste onaj smušenko, onaj glupko, ona budala, onaj zbunjola, onaj ridikul, onaj ćaknuti, onaj udareni, ona truba, onaj nespretnjaković, onaj magarac, onaj tupko, onaj šašavac, onaj zvekan, onaj Bubimir, onaj lupljeni, onaj blesko, onaj osel, onaj bedak, onaj majmun, ona bundeva, ona naivčina, onaj mulac, onaj bivol, onaj munjeni, onaj klipan, onaj telac, onaj tikvan, onaj Toro, onaj
Gaučo, ona tuka, onaj zafrkant koji nam je u poštanski sandučić ubacio pismo bez adrese i poštanske marke? A joj, baš mi je drago da imam čast upoznati vas! Kako vam je gospođica Marica mogla odgovoriti kad uopće nije dobila vaše pismo?
- Gdje je, gdje je moje pismo?! - viknuo je vozač Francek. - Pa - rekao je gospodin Kolbaba, - kad mi kažete gdje gospodica Marica stanuje, pismo će, da znate, naći put do nje. Stari moj, već godinu i jedan dan nosim ga u torbi i tražim po cijelom svijetu pravu gospođicu Maricu! Dragi momče, sada odmah i smjesta, brzo i bez odgađanja, dajte mi adresu gospodice Marice, a ja ću otići i uručiti joj pismo.
- Nećete vi sami nikamo, gospodine poštaru - rekao je onaj gospodin - ja ću vas odvesti. Hajde, Francek, nagazi na papučicu, idemo gospodici Marici.

Čim je to rekao, vozač Francek je nagazio na papučicu, vozilo se trgnulo i jurnulo šezdeset, sedamdeset, sto, sto i deset, sto i dvadeset, sto i pedeset na sat, sve brže i brže, dok je motor zavijao, tutnjao, pjevao i klicao od sreće. Crni je gospodin morao držati šešir objema rukama da mu ne odleti, a gospodin Kolbaba se objema rukama držao za sjedalo dok je gospodin Francek vikao: - Gospodine šefe, vidite li kako vozi, ha? Sto i osamdeset
kilometara na sat! A joj, pa mi više ne vozimo, mi lebdimo i kormilarimo u zraku, pogledajte, gospodine šefe, dobili smo krila!

 

(Prevela Dagmar Ruljančić)
(iz knjige “Primjeri dječje književnosti”,
Z. Diklić, D. Težak, I. Zalar)
DiVič, Zagreb, 1996.)