Pritisnuti
slike za
uvećanje

L: Lubenica, 1968.
D: Bilikum, 1943.

Confessio fidei

Koliko se sjećam, već sam u ranoj mladosti volio akvarelirati motive sa zagrebačkih ulica. Kao srednjoškolac, svake bih nedjelje odlazio u Strossmayerovu galeriju, u dvoranu hrvatskog slikarstva s djelima Kraljevića, Račića, Uzelca i drugih. Tu sam se oduševljavao njihovim slikama, i tu su nastale moje prve predodžbe o slikarstvu.
  Došavši poslije studija na zagrebačkoj akademiji u Paris, to se shvaćanje proširilo o oplemenilo djelima Maneta, Cezannea, impresionista i fovista.
   Epohu, koja počinje impresionizmom ubrojivši spomenute pravce, smatrao sam i osjećao bliskom. U tu epohu, u taj rudnik bogat draguljima, koji je, međutim, već napušten i smatra se iscrpljenim, vraćao sam se u nadi da ću pronaći još koji dragi kamen i sa željom da ga izbrusim na drugačiji način..
   Ako slikarstvo podliježe evoluciji, onda je ono rezultat slobodnog izbora i promišljanja, a ne osvrtanje jedino na najrecentnije pravce i pronalaske. Ono je iskustvo što traje i u samom sebi dozrijeva i raste. Zato sam ostao vjeran svom dotadašnjem našinu i stanovitoj percepciji prirode.
   Sredinom sedmog decenija osjetio sam potrebu da spojim, bolje rečeno da ugradim neke slučajnosti u siluetu viđenog predmeta. Na ovaj mi se način ukazala nova, drugačija koncepcija slike. No poslije ove promjene vraćao sam se prijašnjim načinu, da realiziram prije zamišljene a neostvarene zamisli, i u tim mijenama odvijalo se moje slikarsko djelovanje.
   Pretežno sam se (uostalom, poput mnogih drugih slikara) volio inspirirati nečim što je sporedno, nevažno i nepretenciozno u životu.
  Slikarstvo je za mene značilo dati ovim sporednim i nevažnim predmetima, a isto tako krajolicima i ljudskim bićima koja sam susretao, njihovu drugu egzistenciju.

Slavko Šohaj